Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1238/10 (S. Ć.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Razvod braka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1238/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1238/10, rješavajući apelaciju Senije Ćorić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senije Ćorić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39-0-P-003105-10-Gž od 11. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Tešnju broj 39-0-P-003105-06-P od 8. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senija Ćorić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jelaha, podnijela je 9. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39-0-P-003105-10-Gž od 11. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39-0-

P-003105-06-P od 8. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 39-0-P-003105-06-P od 8. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 39-0-P-003105-10-Gž od 11. februara 2010. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženog Ismeta Ćorića (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici kao razvedenom bračnom drugu plaća mjesečno po 487,50 KM od penzije koju ostvaruje kod Pokrajinskog zavoda za osiguranje LVANIDERBAJERN-

OBERPFALZ Lanskut, SR Njemačka počev od 20. septembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa dok za to budu postojali zakonski uslovi, na adresu apelantice, zatim da se utvrdi da je tom presudom izmijenjena i dopunjena sudska odluka sadržana u sudskoj nagodbi tog suda broj P-244/00 od 29. novembra 2001. godine, te da se obaveže tuženi da dospjele iznose plati odjednom u roku od 15 dana od dana donošenja presude, a dospijevajuće da plaća svakog od 1. do 5. za prethodni mjesec, kao i troškove postupka.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je uvidom u sudsku nagodbu tog suda broj P-

244/00 od 29. novembra 2001. godine utvrdio da su apelantica i tuženi zaključili sudsku nagodbu u pogledu doprinosa za izdržavanje apelantice kao razvedenog bračnog druga i da je utvrđeno da se tuženi obavezuje da apelantici plaća po 20% od invalidske penzije koju ostvaruje kod Fonda PIO BiH Filijala Zenica počev od 30. novembra 2001. godine pa dok za to budu postojali zakonski uslovi. Navedeno je da je odredbom člana 245. Porodičnog zakona FBiH propisano da izdržavana osoba kao i obveznik izdržavanja može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda. Općinski sud je utvrdio da je nesporno da je apelantica u odnosu na vrijeme kada je donesena odluka o izdržavanju starija i bolesnija i da su njene potrebe kao izdržavanog lica porasle. Dalje je utvrđeno da je sporno među parničnim strankama da li su se na strani tuženog promijenile okolnosti koje su od značaja za visinu doprinosa za izdržavanje, odnosno da li tuženi ostvaruje njemačku penziju kod navedenog njemačkog fonda osiguranja, te kolika je visina penzije ukoliko je tuženi ostvaruje. Općinski sud je iz iskaza apelantice i provedenih materijalnih dokaza utvrdio da tuženi prima penziju od navedenog zavoda za osiguranje u SR Njemačkoj. Općinski sud je dalje utvrdio da apelantica tokom postupka nije dokazala da li je njemačka penzija tuženog redovna ili privremena, koliki je iznos te penzije, koliko ona iznosi, niti je dokazala period od kada tuženi prima tu penziju, odnosno nije dokazala da su se promijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija odluka. Općinski sud se pozvao na član 123. Zakona o parničnom postupku (daljnjem tekstu: ZPP) prema kojem je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. Dalje je navedeno da, da bi sud usvojio tužbeni zahtjev apelantice kojim traži da sud obaveže tuženog da doprinosi za njeno izdržavanje od penzije iz SR Njemačke pored toga što je utvrđeno tokom postupka da tuženi prima njemačku penziju potrebno je i utvrditi i visinu te penzije kao i vrijeme kada je tuženi počeo primati navedenu penziju, odnosno da su se promijenile prilike na temelju kojih je zaključena sudska nagodba 29. novembra 2001. godine. Pored navedenog Općinski sud je imao u vidu i to da je bračni drug dužan doprinositi za izdržavanje razvedenog bračnog druga samo ako mu to dozvoljavaju imovinske mogućnosti i da nije dužan da se radi toga lišava svog egzistencijalnog minimuma niti da ulaže posebne napore radi obezbjeđivanja sredstava razvedenog bračnog druga.

4. Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije povrijedio niti odredbe parničnog postupka. U obrazloženju je navedeno da prema odredbi člana 245. stav 1. Porodičnog zakona FBiH bitan uslov da se izmijeni ranija pravosnažna presuda jeste da su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, a taj uslov u konkretnom slučaju nije ostvaren. Istaknuto je da je apelantica na ročištu za glavnu raspravu od 13. augusta 2009. godine prilikom saslušanja kao parnične stranke izjavila da je i u vrijeme donošenja prve odluke o izdržavanju (sudska nagodba broj P-244/00) znala da tuženi prima penziju iz Njemačke pa je pristala da tuženi na ime doprinosa za njeno izdržavanje plaća 20% od invalidske penzije koju prima iz Fonda PIO BiH. S toga, kako je zaključio Općinski sud, okolnost da tuženi prima penziju i iz Njemačke nikao ne može zadobiti svojstvo izmijenjene okolnosti i ne može činiti osnov za izmjenu ranije pravosnažne odluke.

5. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Apelantica je navela da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da su joj trebali dosuditi 20% od njemačke penzije tuženog.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava u pogledu osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1238/10 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio