Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1250/10 („AMOS“ d.d. Tuzla)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1250/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1250/10, rješavajući apelaciju „AMOS“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “AMOS” d.d. Tuzla podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000052 od 26. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001386 od 30.

oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P- 3389/04 od 6. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „AMOS“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Sead Sarihodžić advokat iz Tuzle, podnio je 9. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000052 od 26. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001386 od 30. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3389/04 od 6. jula 2007. godine.

2. Prethodno je Ustavni sud odlukom o dopustivosti broj AP 82/9 od 14. oktobra 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 12. januara 2009. godine protiv navedenih presuda Kantonalnog i Općinskog suda budući da u vrijeme donošenja te odluke nije bio okončan postupak povodom apelantove revizije pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

3. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3389/04 od 6. jula 2007. godine, stavom prvim izreke presude utvrđeno je da je Raifu Jahiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) rješenjem o prestanku ugovora o radu broj 01-1176/04 od 14. septembra 2004. godine, koje je donio apelant, nezakonito otkazan ugovor o radu, te da se isto poništava. Stavom drugim izreke presude obavezan je apelant da tužitelja vrati na posao, te uspostavi mu radno-pravni status i rasporedi na radno mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom, kao i da mu na ime naknade neisplaćenih plaća za period od 1. avgusta 2004. godine do 31. decembra 2006. godine isplati ukupan iznos od 9.088,00 KM, odnosno pojedinačne mjesečne iznose kako je pobliže navedeno u stavu dva izreke presude sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 1.580,00 KM. Stavom trećim izreke odbijen je tužitelj sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) utvrđeno da je rješenjem broj 01-1176/04 od 14. septembra 2004. godine tužitelju kao apelantovom zaposleniku, raspoređenom na poslove i radne zadatke KV vozača, 12. jula 2004. godine otkazan ugovor o radu broj: 703/03 od 20. maja 2003. godine shodno odredbi člana 85. tačka 2. i 9. Pravilnika o radu tuženog, zbog prouzrokovanja štete i neopravdanog izostajanja sa posla. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da između stranaka nije bilo sporno da se 9. jula 2004. godine dogodila saobraćajna nezgoda na magistralnom putu Tuzla-Orašje u kojoj su sudjelovali tužitelj upravljajući „skupom vozila“ – vučno vozilo MAN 373 sa prikolicom, a koje vozilo je vlasništvo apelanta, i Miralem Kuduzović koji je upravljao teretnim vozilom marke FAP. Također, Općinski sud je utvrdio da su u toj saobraćajnoj nezgodi nastupila oštećenja na vozilu kojim je upravljao tužitelj, kako je precizirano u zapisniku o saobraćajnoj nezgodi od 9. jula 2004. godine, a koja oštećenja su opisana i u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka saobraćajne stuke Asima Kopića od 3. aprila 2007. godine. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant 17. avgusta 2004. godine podnio prijavu protiv tužitelja u kojoj je navedeno da je tužitelj 9. jula 2004. godine usljed saobraćajne nezgode počinio veliku štetu na motornom vozilu i time počinio teže povrede radne obaveze. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je, istog dana apelant protiv tužitelja podnio i prijavu u kojoj je navedeno da je tužitelj u periodu od 9. jula do 16. avgusta 2004. godine napravio 25 neopravdanih izostanaka sa posla.

4. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 89. Zakona o radu propisano da se ugovor o radu može otkazati u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju imao saznanje za činjenicu zbog koje je dao otkaz ugovora o radu –prouzrokovanje štete, ne samo u vrijeme kada se dogodila saobraćajna nesreća 9. jula 2004. godine već i na osnovu zapisnika o uviđaju o toj saobraćajnoj nesreći sačinjenog od PU Tuzla – Policijska stanica Zapad od 9. jula 2004. godine koji je apelant istog dana i zaprimio. S obzirom na navedeno, a budući da je apelant 17. avgusta 2004. godine podnio prijavu protiv tužitelja u kojoj je naveo da je 9. jula 2004. godine počinio veliku štetu na vozilu i time počinio teže povrede radne obaveze, Osnovni sud je u odnosu na razlog otkaza ugovora o radu zbog prouzrokovanja štete, zaključio da je odluka o otkazu ugovora o radu po ovom osnovu donesena nakon roka propisanog odredbom člana 89. Zakona o radu. Nadalje, u odnosu na drugu težu povredu radne obaveze (neopravdani izostanci sa posla) koja je tužitelju odlukom o otkazu također stavljena na teret, Općinski sud je istakao da apelant tokom postupka sudu nije pružio dokaze – evidenciju o prisustvu zaposlenikatužitelja na poslu tj. „šiht-listu“ na osnovu koje bi se utvrdilo da li je, od kada, koliko dana i po kom osnovu tužitelj odsustvovao sa posla. Pored toga, Općinski sud je naveo da iz dokumentacije predmetnog spisa proizlazi da apelant nije prije donošenja odluke o prestanku –otkazu ugovora o radu dao mogućnost tužitelju da iznese svoju odbranu, a što je po mišljenju suda bio obavezan u smislu odredbe člana

90. Zakona o radu, budući da je istom propisano da „ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja i rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu i činjenicu da apelant nije ugovor o radu tužitelju otkazao u roku propisanom odredbom člana 89. Zakona o radu, Općinski sud je zaključio da apelantovo rješenje o prestanku ugovora o radu nije zakonito.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-Gž-07-001386 od 30. oktobra 2008. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane razloge, uz pravilnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o radu, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da propust apelanta da na adekvatan način organizuje da se u okviru zakonskog roka od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje je tužitelju kao uposleniku mogao otkazati ugovor o radu na osnovu člana 88. stav 1. Zakona o radu, pokrene i okonča postupak, ne može ići na štetu tužitelja. Također, Kantonalni sud je ukazao da je rok iz člana 89. Zakona o radu prekluzivni-strogi zakonski rok o kome sud vodi računa po službenoj dužnosti i bez prigovora stranke, nakon čijeg isteka poslodavac gubi pravo da donese odluku o otkazu ugovora o radu, a što je u predmetnom postupku slučaj.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000052 od 26. januara 2010. godine, odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001386 od 30. oktobra 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da, kako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude (9.088,00 KM) ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, te kako odlučivanje po reviziji u konkretnom slučaju ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. iste odredbe, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili odredbe člana 89. Zakona o radu, jer se po mišljenju apelanta, iz rješenja o prestanku ugovora o radu od 14. septembra 2004. godine, „jasno vidi da je otkaz uslijedio nakon niza neodgovornih postupaka i neizvršavanja osnovnih obaveza iz ugovora o radu od strane tužitelja“. Apelant smatra da se „navedeno prvenstveno odnosi na to da je tužitelj pričinio veliku materijalnu štetu i pri tom se bojao doći na posao“. Naime, apelant je istakao da je tužitelj 25 dana izostao sa posla, a koje izostanke nije opravdao doznakama od ljekara. Također, apelant je istakao da tužitelj nije želio da koristi svoje pravo na odbranu „što je i sam svojim postupcima i svojim ponašanjem jasno stavio do znanja jer nije ponudio nikakvo opravdanje što bi u datom kritičnom momentu bilo prihvatljivo i uvjerljivo za apelanta“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000052 od 26. januara 2010. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, pa konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001386 od 30. oktobra 2008. godine. Stoga Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 82/09 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantu 12. novembra 2008. godine, a apelacija protiv te odluke je prvobitno podnesena 12. januara 2009. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Stoga će Ustavni sud navode o povredi ustavnih prava apelanta ispitati u odnosu na presudu Kantonalnog suda kao konačnu odluku.

10. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminirajuća.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se u okolnostima konkretnog predmeta ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o radu u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1250/10 („AMOS“ d.d. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio