Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1328/10 ("MI Lesnina" d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1328/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1328/10, rješavajući apelaciju "MI Lesnina" d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "MI Lesnina" d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 010126 08 Rev od 19. januara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 01012608 Pz od 20. avgusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "MI Lesnina" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 13. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 010126 08 Rev od 19. januara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 01012608 Pz od 20. avgusta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 010126 99 Ps od 8. februara 2008. godine obavezan je tuženi "Hypo Alpe Adria Bank" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti isplati iznos od 550.455,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. marta 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka, dok je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbio.

3. Odlučujući o žalbama tuženog i apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 01012608 Pz od 20. avgusta 2008. godine kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, dok je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom (odbijajućem) dijelu.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 58 0 Ps 010126 08 Rev od 19. januara 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku tražio naknadu izmakle koristi, koja se sastoji u ekonomskoj dobiti za 1997. i 1998. godinu koju bi po redovnom toku stvari ostvario realizacijom ugovorenih poslova sa poslovnim partnerom iz Slovenije, a čije ostvarenje je svojom štetnom radnjom spriječila "Glumina banka" d.d. Mostar čiji je pravni sljedbenik tuženi, jer je izdala apelantu pravno nevaljanu garanciju i prikrila tu činjenicu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja drugostepenog suda, za koje je taj sud vezan, proizlazi da je rješenjem Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) od 22. jula 2000. godine otvoren postupak likvidacije nad "Glumina bankom" d.d. Mostar, da je postupak likvidacije okončan rješenjem Agencije od 16. maja 2003. godine, te da apelant svoje potraživanje nije prijavio u likvidacionom postupku. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 52, 59a. i člana 61. stav 5. Zakona o bankama u vezi sa odredbama čl. 85. do 90. Zakona o stečaju i likvidaciji kada je zaključio "da povjerilac može voditi spor protiv likvidacionog dužnika ili njegovog pravnog sljedbenika samo pod uslovom da je svoje potraživanje prijavio u likvidacionom postupku". Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je navedeni uslov dužan ispuniti i povjerilac koji je tužbu radi isplate tog potraživanja podnio prije otvaranja likvidacionog postupka protiv dužnika, te da su stoga neosnovani apelantovi revizioni navodi da nije bio dužan da, nakon otvaranja likvidacionog postupka i prekida parničnog postupka, prijavi svoje potraživanje u likvidacionu masu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odlučio o materijalno-pravnom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, te da je u tom smislu u obrazloženju svoje odluke dao potpune i pravilne razloge. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju nesporno da tuženi nije kupio "Glumina banku" d.d. Mostar, niti je tuženi po osnovu statusnih ili drugih organizacionih promjena postao univerzalni sukcesor te banke kao likvidacionog dužnika. S obzirom da predmetno potraživanje nije bilo predmet Ugovora o ustupanju radi ispunjenja od 31. avgusta 2002. godine koji je zaključen između tuženog kao primaoca i "Glumina banke" d.d. Mostar kao ustupioca, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da tuženi nije ni singularni sukcesor likvidacionog dužnika, odnosno da navedenim ugovorom za tuženog nije nastala obaveza da predmetno potraživanje isplati apelantu.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu uzeli u obzir činjenicu da je apelant podnio predmetnu tužbu prije pokretanja likvidacionog postupka nad "Glumina bankom" d.d. Mostar. S obzirom na to, apelant smatra da ne može biti riječi o promašenoj pasivnoj legitimaciji na strani tuženog jer je jasno da je tuženi preuzeo sva prava i obaveze od navedene banke. Takođe, apelant navodi da se ne može prihvatii kao ispravna i tačna konstatacija redovnih sudova da predmetno potraživanje nije bilo predmet ugovora o ustupanju radi ispunjenja, koji je zaključen između tuženog i "Glumina bankom" d.d. Mostar. Naime, apelant smatra da se tuženi ne može na osnovu takvog ugovora osloboditi obaveze, a istovremeno preuzeti samo potraživanja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1328/10 ("MI Lesnina" d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio