Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1335/10 (Mjesna zajednica Lončari)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1335/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1335/10, rješavajući apelaciju Mjesne zajednice Lončari, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mjesne zajednice Lončari podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 394 od 4. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mjesna zajednica Lončari (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lončara, kojeg zastupa zakonski zastupnik Pravobranilaštvo Republike Srpske – sjedište zamjenika u Doboju, podnio je 13. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-

001032 od 25. februara 2010. godine.

2. Osnovni sud u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj 086-0-P-07 000127 od 22. februara 2008. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženom Ranku Simiću (u daljnjem tekstu: korisnik stana) naloži da se iseli iz poslovnih prostorija (zvanih stan) koje se nalaze u poslovnoj-stambenoj zgradi zvana „Kosanovića zgrada“, ukupne površine 69 m², koje se sastoje od hodnika, dvije sobe i kupatila i nalaze se na spratu zgrade (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da opisane prostorije slobodne od lica i stvari preda apelantu na raspolaganje (stav I izreke presude). Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev korisnika stana i utvrđeno je da je korisnik stana nosilac stanarskog prava na spornom stanu, što je apelant dužan priznati i na osnovu donesene presude dozvoliti korisniku stana ostvarenje svih prava koja mu, kao nosiocu stanarskog prava, pripadaju (stav II izreke presude).

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je u ponovnom postupku, nakon provođenja predloženih dokaza, koje je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi a imajući u vidu uputu Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), shodno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan a tužbeni zahtjev korisnika stana osnovan. Naime, Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da korisnik stana stanuje u spornom stanu od 1984. godine te da do podnošenja predmetne tužbe (2001. godine) protiv njega nije pokrenut nikakav postupak za iseljenje. Dalje, nesporno je i da se sporni stan nalazi na spratu zgrade u Lončarima, čiji je vlasnik i nosilac prava raspolaganja apelant. Osim toga, navedeno je i da je među strankama nesporno da korisnik stana nema zaključen ugovor o korištenju stana, te da spornim stanom nije gazdovao bivši SIZ stanovanja općine Orašje nego apelant.

4. Sporno u ovom postupku je bilo, prema navodima Osnovnog suda, vrijeme za koje je korisniku stana odobreno njegovo korištenje i po kom osnovu je uselio u taj stan. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru korisniku stana da je u sporni stan uselio na osnovu rješenja o dodjeli stana a pogotovo jer apelant nije dostavio sudu nikakav akt ili ponudio bilo koji dokaz iz kojeg bi proizilazilo da je korisniku stana dozvoljeno stanovanje do opoziva. Osnovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za iseljenje korisnika stana nije osnovan, iz razloga jer korisnik stana u njemu nesmetano stanuje počev od 1984. godine te da do 2001. godine protiv njega nije pokrenut nikakav postupak za iseljenje. Prema stavu Osnovnog suda, u konkretnom slučaju su protekli prekluzivni rokovi za ispražnjenje stana u smislu odredbi člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, kojima je propisano da se lice koje nezakonito useli u stan u društvenoj sada državnoj svojini, izjednačava po sili zakona sa licem koje je steklo stanarsko pravo jer se postupak za njegovo iseljenje više ne može voditi. Stoga je korisnik stana, prema zaključku Osnovnog suda, korištenjem tog stana i protekom roka od 8 godina od dana useljenja, bez obzira što nema ugovor o korištenju stana, na istome stekao stanarsko pravo.

5. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 485 od 17. decembra 2008. godine, osporena presuda je preinačena na način da je korisniku stana naloženo da iseli iz spornog stana te da ga slobodnog od lica i stvari preda na raspolaganje apelantu. Slijedom toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev korisnika stana. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je istakao da je ispitujući pobijanu presudu utvrdio da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude, pozivajući se na odredbe člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima. Naime, prema stavu Okružnog suda, navedene odredbe su se mogle primijeniti jedino u slučaju da je korisnik stana postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a koje pravo on nije stekao pošto nisu ispunjeni uslovi iz člana 11. tog zakona, budući da je apelant sporni stan dao korisniku stana na korištenje, samo dok mu stan ne zatreba za njegove potrebe. Navedeno je da iz provedenih dokaza jasno proizilazi da je apelant predmetne prostorije prije tuženog izdavao kao stan na korištenje i drugim licima koja su za to plaćala zakupninu. Okružni sud je također istakao da su odredbama člana

4. Zakona o stambenim odnosima taksativno navedeni slučajevi kada se i pod kojim uslovima određene prostorije smatraju stanom u smislu tog zakona na kojima se ne može steći stanarsko pravo, jer se takve prostorije odnosno stanovi smatraju službenim prostorijama, odnosno službenim stanovima, tako da se prema tački 8. stava 1. istog člana stanom ne smatraju oni stanovi koje ovlaštena organizacija udruženog rada (u ovom slučaju Mjesna zajednica) u skladu sa propisom skupštine opštine izdaje u zakup po slobodno ugovorenoj visini zakupnine.

6. Nadalje je Okružni sud istakao da, iako u toku prvostepenog postupka nisu razjašnjene činjenice vezane za pravo vlasništva apelanta na stambeno-poslovnoj zgradi u kojoj se nalaze sporne prostorije, od kojeg prava zavisi i zakonska odredba koja se ima primijeniti u konkretnom slučaju, jer ukoliko je apelant zaista vlasnik te zgrade, iseljenje korisnika stana i predaju predmetnih prostorija – stana, je mogao tražiti u bilo koje vrijeme, bez ograničenja predviđenih odredbom člana 30. stav 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, navedeno je da je među parničnim strankama tokom provedenog postupka bilo sporno da li se radi o zakupnom odnosu ili o stanovanju na osnovu pismene odluke o dodjeli stana izdate od strane apelanta, jer od te činjenice zavisi pravilna primjena materijalnog prava u odnosu na njegov zahtjev kojim se traži predaja u posjed. U vezi s tim je istaknuto da su saslušani svjedoci saglasno izjavili da se radi o stanu u kome su ranije stanovala i druga lica, što po mišljenju Okružnog suda upravo ukazuje na praksu iznajmljivanja predmetnih prostorija za stanovanje, jer korisnik stana tokom postupka nije dokazao da je apelant u odnosu na njega drugačije postupao. Okružni sud je zaključio da je apelant imao osnova da podnese zahtjev za iseljenje korisnika stana i predaju na raspolaganje predmetnih prostorija, jer je korisniku stana odobrio da koristi te prostorije kao stan dok se ne ukaže potreba da on u istim obavljanje svoju osnovnu djelatnost. Naime, Okružni sud je istakao da se korisnik stana ne može pozivati na primjenu odredbe člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, jer predmet spora nije stan u smislu odredbi čl. 4. i 8. Zakona o stambenim odnosima, nego poslovne prostorije koje korisnik stana koristi kao stan, bez postojanja ugovora o korištenju stana, što mu ne omogućava da stekne status nosioca stanarskog prava.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-001032 od 25. februara 2010. godine reviziju korisnika stana uvažio i presudu Okružnog suda preinačio na način da je presudio da se žalba apelanta odbija i presuda Osnovnog suda potvrđuje. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Osnovnog i Okružnog suda te je istakao da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da prostorije čiju predaju traži apelant imaju funkciju stana, namijenjene su za stanovanje i koriste se kao stan i prije nego je korisnik stana u njih uselio, što proizilazi iz iskaza tri saslušana svjedoka. Navedeno je da je apelant tokom postupka tvrdio da su u pitanju poslovne prostorije koje se samo privremeno koriste kao stan, ali te tvrdnje nisu potkrijepljene izvedenim dokazima. Također je navedeno da je i sam apelant sporni stan tretirao kao stambenu, a ne poslovnu prostoriju, jer u svojim odlukama (br. 36/85 od 7. oktobra 1985. godine i 17/86 od 5. marta 1986. godine) obavještava korisnika stana o povećanju mjesečnih iznosa stanarine. Stoga je, kako je naglasio Vrhovni sud, pravilno Osnovni sud utvrdio da je korisnik stana stanovao u spornom stanu uz plaćanje stanarine, što se vidi iz priloženih uplatnica, a ne da je bio u zakupnom odnosu, kada se sporni stan u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 8. Zakona o stambenim odnosima, ne bi mogao biti smatrati stanom niti bi se na njemu moglo sticati stanarsko pravo. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da korisnik stana u spornom stanu stanuje 24 godine od kada plaća stanarinu i o svom trošku održava stan i u njemu vrši potrebne popravke i renoviranja, te da taj san predstavlja njegov dom. Stoga, budući da apelant nije dokazao da je sporni stan dao korisniku stana na privremeno korištenje ili u zakup, odnosno da su u pitanju prostorije koje nemaju svojstvo stana, imajući u vidu način višedecenijskog življenja korisnika stana u spornom stanu, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se tužbeni zahtjev odbije, a zahtjev iz protutužbe usvoji.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant kršenje navedenih prava obrazlaže svojim nezadovoljstvom načinom na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno protumačili da on nije dokazao da sporni stan nema svojstvo stana te da se ne radi o stanu u smislu odredbi člana 4. stav 1 tačka 8. Zakona o stambenim odnosima. Tvrdi da je iz provedenih dokaza nesporno da je apelant vlasnik predmetne zgrade a da sporni stan nikad nije bio dio stambeni fonda nadležnog stambenog organa koji je upravljao stambenim fondom, zbog čega ni korisnik stana nije mogao steći svojsvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Također, apelant tvrdi da Vrhovni sud nije jasno obrazložio svoju odluku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da se ovaj stav analogno primjenjuje i na apelanta, pa će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie)neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1335/10 (Mjesna zajednica Lončari) | Sudska praksa | Aktio