Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1346/10 (N. H.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1346/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1346/10, rješavajući apelaciju Nezire Hadžihafizović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nezire Hadžihafizović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 323 od 4. februara 2010. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-05-000 310 od 27. septembra 2007.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nezira Hadžihafizović (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Anka Ivaštanin advokat iz Gradiške, podnijela je 16. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 323 od 4. februara 2010. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-000 310 od 27. septembar 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-273/02 od 2. novembra 2004. godine obavezani su Opština Gradiška, Hakija Hadžihafizović i Ajša Hadžihafizović (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetužena ili tuženi) da solidarno isplate apelantici na ime naknade štete za porušenu porodičnu kuću i dvije šupe (zidanu i drvenu), te sporednih objekata kako je precizirano u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni objekti), te troškova čišćenja zapaljene kuće, ukupan iznos od 49.011,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2003. godine kao dana vještačenja pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 9.167,00 KM (stav I izreke). Sa viškom tužbenog zahtjeva apelantica je odbijena (stav II izreke). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantica bila vlasnik predmetnih objekata koji su 2. juna 1997. godine zapaljeni od strane nepoznatih lica. Također Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke T. Š. utvrđeno da su u požaru 2. juna 1997. godine nastala oštećenja predmetne apelanticine kuće tako da je ostao samo „skelet zidova“. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka kao i iskaza drugotuženog i trećetužene saslušanih u svojstvu parničnih stranaka utvrdio da su drugotuženi i trećetužena nakon požara porušili ostatke predmetnih objekata, te je zaključio da su tuženi odgovorni za pričinjenu štetu apelantici. Naime, Osnovni sud je u skladu sa odredbama čl. 154. stav 1.,člana 185. stav 3. i člana 189. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tužene da solidarno apelantici naknade štetu u iznosu kako je precizno navedeno u izreci presude.

3. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-000 310 od 27. septembra 2007. godine stavom prvim izreke presude žalba drugotuženog i trećetužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da su ovi tuženi obavezani da solidarno isplate apelantici na ime naknade štete za porušene predmetne objekte iznos od 5.223,80 KM, te naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 758,00 KM, dok je u ostalom dijelu njihova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Stavom drugim izreke presude žalba prvotužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu u cijelosti odbijen. U obrazloženju presude Okružni sud je između ostalog zaključio da pravni zaključak prvostepenog suda djelimično dovode u sumnju žalbeni navodi drugotuženog i trećetužene kojim ukazuju da prvostepeni sud nije utvrdio uzročnu vezu između poduzetih radnji drugotuženog i trećetužene i nastanka štete, pogotovu ne u obimu koji je utvrdio prvostepeni sud. Naime, po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud prilikom odlučivanja o visini štete nije vodio računa da je kuća zapaljena 1997. godine od strane nepoznatih osoba, što je nesporno i što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Stoga, Okružni sud je istakao da se oštećenja predmetnih objekata koja su nastala tokom požara ne mogu pripisati drugotuženom i trećetuženoj za krivicu, te je s tim u vezi zaključio da ovi tuženi ne mogu biti ni odgovorni za štetu apelantici koja je prouzrokovana požarom. Nadalje, Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da su drugotuženi i trećetužena nakon požara svojim protivpravnim radnjama porušili preostale djelove predmetnih nekretnina, a u odnosu koje radnje po mišljenju Okružnog suda i postoji njihova odgovornost, te ih je u skladu sa odredbom člana sa odredbama člana 154. stav 1, člana 185. stav 3. i 189. st. 2. ZOO obavezao da apelantici naknade štetu u iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke.

4. Naime, Okružni sud je obrazložio da se prilikom obračuna naknade štete u odnosu na drugotuženog i trećetuženu nije mogala uzeti u obzir vrijednost predmetnih objekata prije požara, budući da nema dokaza da su ovi tuženi u junu 1997. godine zapalili predmetne objekte. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije u odnosu na drugotuženog i trećetuženu pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, zbog čega je u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 229. stav 2. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), preinačio prvostepenu presudu i obavezao iste da apelantici naknade štetu pričinjenu rušenjem predmetnih nekretnina nakon požara u iznosu koji je po tom osnovu utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke. Obrazlažući odbijanje tužbenog zahtjev u odnosu na prvotuženu Okružni sud je istakao da iz naprijed navedenog proizilazi da prvotužena nije odgovorna za rušenje objekta za koji apelantica potražuje naknadu štete, a što, kao je naveo sud, proizilazi i iz izjave same apelantice date na zapisnik od 23. septembra 2002. godine.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o izjavljenim revizijama, donio presudu broj 118-0-Rev-08-000 323 od 4. februara 2010. godine kojom je, stavom I izreke presude, reviziju apelantice odbio, a stavom II izreke reviziju drugotuženog i trećetužene odbacio iz formalnih razloga budući da nije ispunjavala uvjete iz člana 237. ZPP. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelantice za naknadu štete za porušenu porodičnu kuću kao i porušene sporedne objekte. Također, Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrđeno u toku prvostepenog postupka te je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom relevantnih odredaba ZOO obavezao drugotuženog i trećetuženu da apelantici nadoknade štetu zbog rušenja predmetnih objekata u iznosu kako je precizirano nalazom i mišljenjem vještaka, a koji je utvrđen prema vrijednosti predmetnih objekata poslije požara, odnosno 2. juna 1997. godine. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je apelantica u prilogu revizije dostavila i prevosnažnu presudu Osnovnog suda broj K 153/04 od 20. decembra 2005. godine, kojom su drugotuženi i trećetužena oglašeni krivim za krivično djelo uništenje tuđe stvari iz člana 239. stav 2. KZRS, te je zaključio da se radi o novim dokazima koji se ne mogu cijeniti u revizionom postupku.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju navoda o kršenju navedenih prava, apelantica je prezentirala utvrđeno činjenično stanje, te smatra da su osporene presude nezakonite budući da je istim drugotuženi i trećetužena obavezani da joj nadoknade štetu „u vrijednosti materijala srušenog ostatka kuće i drugih objekata“. Naime, apelantica smatra da je Vrhovni sud trebao uvažiti njenu reviziju i dosuditi joj stvarnu štetu koju je utvrdio vještak u krivičnom postupku koji je vođen protiv drugotuženog i trećetužene. Apelantica je uz apelaciju dostavila i presudu Osnovnog suda broj K:153/04 od 20. decembra 2005. godine kojom su drugotuženi i tećetužena oglašeni krivim za krivično djelo oštećenja tuđe stvari (zbog rušenja predmetnih apelanticinih nekretnina tokom 1999. i 2000. godine) na koji način su „oštetili oštećenu [apelanticu ] za ukupnu vrijednost od 22.063,00KM“ te im je izrečena uslovna osuda apelantica je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnicu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZPP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio zašto navodi apelantice vezani za donesenu osuđujuću presudu protiv drugotuženog i trećetužene, u datim okolnostima, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1346/10 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio