Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1398/10 (C. G.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1398/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1398/10, rješavajući apelaciju Cvijana Glamočaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvijana Glamočaka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 002878 0 9 Gz od 15. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 002878 01 P od 28. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cvijan Glamočak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko B. Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 13. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 002878 0 9 Gz od 15. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 002878 01 P od 28. maja 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 002878 01 P od 28. maja 2009. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Osmana Čataka i Lutfije Čatak (u daljnjem tekstu: tužitelji ili tužitelj i tužiteljica) i obavezani su apelant i Republika Srpska - Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da tužiteljima, na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 12. juna 1999. godine do isplate. Tužitelji su sa viškom tužbenog zahtjeva odbijeni.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da su na glavnoj raspravi održanoj 23. marta i 28. aprila 2009. godine, provedeni predloženi dokazi parničnih stranaka te da je, između ostalog, uz saglasnost stranaka, pročitana i izjava svjedoka Mihajla Vasilića od 23. januara 2003. godine. Navedeno je da iz provedenih dokaza proizlazi da su tužioci vlasnici porodične kuće u Gradišci, te da je apelant uveden u posjed te kuće na osnovu Rješenja broj 07-372-904 od 23. februara 1996. godine. Dalje, da su u zapisniku od 4. marta 1996. godine konstatovane stvari koje su zatečene u kući. Osim toga, da je u zapisniku od 5. decembra 2000. godine, prilikom uvođenja tužitelja u posjed kuće, konstatovane stvari koje su, prema tvrdnji tužioca nedostajale u kući. Osnovni sud je naveo da je nakon analize izjava stranaka i svjedoka, te nakon što ih je međusobno uporedio sa materijalnim dokazima, zaključio da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je apelant preuzeo i otuđio peć za centralno grijanje (u daljnjem tekstu: peć), koja je bila u kući, dok za ostale pokretne stvari tužitelji nisu izveli dovoljno pouzdanih dokaza na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da ih je apelant preuzeo u posjed i da ih je uništio ili otuđio. Naime, Osnovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka Mihajla Vasilića koji je pročitan na glavnoj raspravi, jer je ovaj svjedok sigurno, pouzdano i uvjerljivo izložio događaj kojem je bio neposredni očevidac i o kojem ima neposrednog saznanja, kada je apelant otuđio peć iz kuće tužitelja. Navedeno je da se izjava tog svjedoka u potpunosti podudara sa izjavama tužitelja, koji su sudu priložili i račun za kupovinu peći. Osnovni sud je naveo da je vrijednost peći utvrdio na osnovu računa o njenoj kupovini koji su sudu prezentirani kao dokaz te da je tužiteljica navela da ta peć sada ima vrijednost od 2.500,00 KM, a što je tužiteljica navela i u popisu stvari i njihove vrijednosti, koji popis je pročitan na glavnoj raspravi. Navedeno je da valjanosti tog dokaza, tuženi nisu prigovarali, pa ga je stoga sud prihvatio.
4. Osnovni sud je naveo da je odgovornost apelanta zasnovana na odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, prema kojima je privremeni korisnik bio dužan vratiti stvari vlasniku.
5. Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 002878 0 9 Gz od 15. februara 2010. godine, apelantovu žalbu odbio i presudu Osnovnog suda u dosuđujućem dijelu, u odnosu na apelanta potvrdio. Istom presudom, Okružni sud je žalbu drugotužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da se tužitelji u odnosu na drugotuženu odbijaju sa zahtjevom za naknadu štete za otuđene i uništene stvari u iznosu od 7.000,00 KM. Okružni sud je u svojoj odluci ponovio činjenična utvrđenja i pravni stav Osnovnog suda. Pored toga, Okružni sud je naveo da je na pripremnom ročištu od 11. februara 2009. godine pristupila tužiteljica prilažući punomoć za zastupanje njenog supruga-tužitelja i da je obavijestila sud da on zbog teške bolesti nije bio sposoban da dođe na sud te da ona, budući da su stvari čiju naknadu traže bračna stečevian, ima interesa da u toj parnici stupi na mjesto tužioca uz već postojećeg tužioca. Navedeno je da je na tom ročištu bio prisutan apelant lično i da se nije protivio preinačenju tužbe proširenjem i na tužiteljicu pa se smatra da je on upuštanjem u raspravljanje pristao na preinačenje tužbe. Osim toga, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud na ročištu za glavnu raspravu koja je održana 21. marta 2009. godine, na kojem je bio apelant lično i njegov punomoćnik – advokat, uz njihovu saglasnost donio rješenje da se izvede dokaz čitanjem izjava iz ranijeg postupka, među kojim izjavama je i izjava Mihajla Vasilića koji je saslušan 23. januara 2003. godine. Navedeno je da je nakon čitanja izjave ovog svjedoka, ukoliko je bilo šta bilo sporno, apelant imao mogućnost da predloži neposredno saslušanje ovog svjedoka i eventualno suočenje. Također, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud u svojoj odluci obrazložio zašto je poklonio vjeru ovom svjedoku te na osnovu kojih dokaza je utvrdio vrijednost peći, čiju vrijednost, kako je navedeno, apelant i drugotuženi nisu osporavali.
6. S druge strane, prema stavu Okružnog suda, Osnovni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao drugotuženu da skupa sa apelantom solidarno naknadi štetu tužiteljima. Ovo stoga, kako je naveo Okružni sud, što je Osnovni sud utvrdio da je apelant sam otuđio peć, pa ga je u skladu sa odredbama člana 154. ZOO-a obavezao da naknadi štetu tužiteljima.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Osnovni sud nije pravilno utvrdio koje su sve pokretne stvari bile u kući tužitelja te da nije postupio po uputama Okružnog suda datim u rješenju broj GŽ-2189/03 od 14.aprila 2006. godine, kojim je konstatovano da tužitelj nije dokazao na osnovu zapisnika o uvođenju u posjed apelanta da su sporne stvari za koje tužitelji traže naknadu štete bile ikada u posjedu apelanta. Smatra da je u toku postupka došlo i do povrede odredaba ZPP-a budući da je pred prvostepenim sudom došlo do preinačenja tužbe a apelant i drugotuženi nisu na to pristali. Ističe da na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom nije saslušan svjedok Mihajlo Vasilić, već je pročitana njegova ranija „netačna“ izjava te da je bio uskraćen da ispita tog svjedoka, čime je pričinjena povreda odredaba ZPP-a, kao i povreda prava na pravično suđenje i povreda prava na pristup sudu. Dalje apelant analizira provedene dokaze i ističe da Osnovni sud nije obrazložio zašto je poklonio vjeru svjedoku Mihajlu Vasiliću a nije iskazima drugih saslušanih svjedoka. Osim toga, apelant prigovara i primjeni odredaba člana 154. ZOO-a. Također ističe da je Okružni sud sud proizvoljno primijenio pravo kada je žalbu drugotuženog uvažio i u odnosu na istog prvostepenu presudu preinačio tako što je tužioce u cijelosti odbio, a obavezao apelanta da plati tužitelju štetu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili prigovore apelanta vezane za preinačenja tužbe –pristupanjem tužiteljice u parnicu i za čitanje izjave svjedoka Mihajla Vasilića te dali razloge zašto ovi prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a dana obrazloženja, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud također ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić