Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1443/10 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1443/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 1443/10, rješavajući apelaciju Hercegovačko - neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko - neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 023183 09 Rev od 16.

februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 023183 08 Pz od 28. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 023183 07 Ps od 18. aprila 2008.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 22. aprila 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 023183 09 Rev od 16. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 023183 08 Pz od 28. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 023183 07 Ps od 18. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 023183 07 Ps od 18. aprila 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 023183 08 Pz od 28. novembra 2008. godine, obavezan je apelant da tužitelju JU Srednja ekonomska i ugostiteljsko - turistička škola Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime duga za maj i juni 2002. godine isplati iznos od 32.218,40 KM i to na ime neisplaćenih plaća iznos od 20.284,40 KM, na ime neisplaćenog toplog obroka iznos od 6.236,00 KM i na ime neisplaćene naknade po osnovu ugovora o djelu iznos od 5.698,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22 marta 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.718,30 KM.

3. U obrazloženju svoje presude, Općinski sud je naveo da je u postupku bilo nesporno da je tužitelj javna ustanova osnovana za obavljanje određenih djelatnosti i da ima svojstvo pravne osobe, te da je upisom u sudski registar prema članu 51. Zakona o srednjoškolskom odgoju i obrazovanju, stekao pravnu i poslovnu sposobnost. Nadalje, Općinski sud je naveo da je iz dopisa apelanta broj 04-02-16-41/04 od 16. januara 2004. godine, utvrdio da je apelant, u skladu sa članom 24. Zakona o trezoru, naložio svim korisnicima budžeta HNK-a, među kojima je i tužitelj da ugase svoje žiro račune otvorene kod poslovnih banaka u roku od sedam dana i za to dostave dokaze Ministarstvu financija, te da su dužni da zatečena novčana sredstva na vlastititim žiro računima prenesu na JRT (jedinstveni račun trezora) otvoren kod Zagrebačke banke BH d.d. Mostar. Na taj način je, prema stavu Općinskog suda, apelant spriječio tužitelja da raspolaže svojim sredstvima i isplaćuje plaće, tople obroke i druge naknade svojim uposlenicima.

4. Nadalje, utvrđeno je da iz Odluke Vlade HNK-a broj 01-1-02-878/04 od 10. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka od 10. maja 2004. godine) i Odluke broj 01-1-02-604/05 od 19. maja 2005. godine (u daljnjem tekstu: Odluka od 19. maja 2005. godine) proizilazi da je Vlada HNK-a, u skladu sa članom 17. Zakona o izvršenju budžeta HNK-a za 2004. godinu i Zaključkom Vlade od 1. decembra 2003. godine, korisnicima budžeta HNK-a za neisplaćene plaće za maj i juni 2002 godine osigurala iznos od 2.848,562,86 KM za isplatu u budžetskoj 2004 godini po utvrđenoj osnovici i koeficijantima za obračun plaća iz aprila 2002. godine u skladu sa likvidnim mogućnostima budžeta HNK-a u mjesečnim transferima od 10 do 15% utvrđene obveze. Nadalje, navedeno je da iz člana 3. Odluke od 10. maja 2004. godine proizilazi da je za provođenje ove odluke zaduženo Ministarstvo financija HNK-a, a da iz Odluke od 19. maja 2005. godine, o isplati preostalog novčanog iznosa za neisplaćene plaće korisnicima budžeta za maja i juni 2002 godine, proizilazi da je donesena u vezi Odluke od 10. maja 2004. godine, te da je članom 2. ove Odluke propisano da su navedena sredstava osigurana u budžetu HNK-a kao obaveze iz prethodnog perioda. Slijedom toga, Općinski sud je, na osnovu čl. 105. i 106. Zakona o srednjoškolskom odgoju i obrazovanju kao i članu 24. Zakona o trezoru, zaključio da je apelant u ovoj pravnoj stvari preuzeo zakonsku obavezu osiguranja financijskih sredstava za rad tužitelja i isplatu plaća i svih drugih naknada za njegove uposlenike, što znači da su prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta i nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja apsolutno neosnovani.

5. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz odluka od 10. maja 2004. godine i 19. maja 2005. godine, proizilazi da je tuženi u cijelosti priznao dug za neisplaćene plaće za maj i juni 2002. godine korisnicima budžeta, putem ovlaštene pravne osobe koja je odluke potpisala, da su navedene odluke objavljene u Službenim novinama HNK-a kao javno priznanje duga, pa je slijedom toga, u skladu sa članom 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Općinski sud ocijenio prigovor zastare utuženih potraživanja kao neosnovan. Visinu potraživanja, Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koji je svoj nalaz sačinio na osnovu činjenica koje je utvrdio vještačenjem dokumentacije spisa predmeta i financijske dokumentacije tužitelja, a u skladu sa njegovom strukom.

6. Kantonalni sud je u Presudi broj 58 0 Ps 023183 08 Pz od 28. novembra 2008. godine, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo, te da je za svoju odluku dao jasne i valjane razloge.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 023183 09 Rev od 16. februara 2010. godine, apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da apelant u reviziji ponovio prigovor zastare utuženih potraživanja, ali da je, pri tome, samo ukazivao da je taj prigovor osnovan u dijelu odluke koja se odnosi na isplatu naknada za topli obrok i za ugovore o djelu, jer ta potraživanja, po apelantovom stavu, nisu priznata navedenim Odlukama i Zaključkom Vlade HNK. Međutim, kako je zaključio Vrhovni sud, suprotno tvrdnjama apelanta, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili i odlučili, te pravilno primijenili materijalno pravo (član

387. ZOO-a), kada su i za ovaj dio potraživanja utvrdili da je prigovor zastare neosnovan. Naime, Vrhovni sud je naglasio da iz sadržaja i smisla citiranih odluka, čijim donošenjem je apelant vezan, što ni on ne spori, jasno prozilazi da su u iznosu koji se priznaje, sadržana sva neisplaćena potraživanja uposlenika tužitelja prema tužitelju iz radnog odnosa.

8. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je istakao da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava. U tom smislu, je naveo da redovni sudovi, primjenom odredaba Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK-a, nisu mogli priznati tužitelju pravo na topli obrok, naknadu po osnovu ugovora o djelu niti pravo na kamatu. Posebno je istakao da je sud neosnovano odbio njegov prigovor zastare potraživanja kao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani a aktivne legitimacije na strani tužitelja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, u vezi sa apelantovim nayodima da redovni sudovi, u smislu odredaba Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK-a, nisu mogli priznati tužitelju pravo na topli obrok, naknadu po osnovu ugovora o djelu niti pravo na kamatu, Ustavni sud zapaža da je naročito Vrhovni sud ovo pitanje razmotrio i u vezi s tim zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, kada su i za ovaj dio potraživanja (osim plaća) utvrdili da je prigovor zastare neosnovan, budući da je iz sadržaja i smisla odluka od 10. maja 2004. godine i 19. maja 2005. godine, jasno prozilazi da su u iznosu koji se priznaje, sadržana sva neisplaćena potraživanja uposlenika tužitelja prema tužitelju iz radnog odnosa. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Na kraju, u pogledu apelantovih navoda da su osporenim odlukama u uživanju svojih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu diskriminisani službenici hrvatske nacionalnosti u odnosu na tužitelja, Ustavni sud zaključuje da se apelant nije mogao pozvati na povredu prava na zabranu diskriminacije u odnosu na treća lica zbog čega je i u odnosu na ovaj dio apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1443/10 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio