Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1487/10 (D. I.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1487/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 1487/10, rješavajući apelaciju Drage Ivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Ivića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-09-000083 od 24. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 068-2-P-07-000192 od 30.

januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Ivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 23. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-09-000083 od 24. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu - odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000192 od 30. januara 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000192 od 30. januara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-09-000083 od 24. februara 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine - Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu, po osnovu manje isplaćenih plaća za januar i februar 2001. godine te na ime manje isplaćenih regresa za 2000. i 2001. godinu, isplati iznose bliže označene u izreci presude, sa kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo da je zaključio da je osnovan prigovor tuženog o zastari apelantovog potraživanja, zato što je tužbu u odnosu na manje isplaćene plaće i regrese u spornom periodu, apelant podnio tek 4. maja 2005. godine. Prema tome, kako je obrazložio Općinski sud, tužba je podnesena nakon proteka roka od tri godine, koji je za novčana potraživanja po osnovu radnog odnosa propisan Zakonom o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), odnosno nakon nastupanja apsolutne zastare potraživanja iz radnog odnosa u smislu člana 106. Zakona o radu. Općinski sud je također naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi priznao pravo apelantu, upućivanjem javnog poziva [objavljenog u dnevnim novinama Oslobođenje od 11. juna 2007. godine] svim vojnicima da prijave svoja potraživanja po osnovu dvije neisplaćene plaće iz 2001. godine i regresa za 2002. godinu radi verifikacije tih potraživanja i isplate na način propisan Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, jer da je na takav način prekinuta zastara i da period zastarjevanja teče iznova. Ovo stoga, kako je istakao Općinski sud, jer javni poziv koji je uputio tuženi ne znači da je priznao zastarjelu obavezu nego da je odlučio da svoj dug dobrovoljno izvrši.

3. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja u smislu člana 106. Zakona o radu, budući da je nesporno da je apelant tužbu za naplatu potraživanja za sporni period podnio tek 4. maja 2005. godine, što znači da se apelantova potraživanja odnose na period stariji od tri godine, te da su o tome dati valjani razlozi koje u cijelosti prihvata i taj sud.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. U obrazloženju ovih navoda, apelant navodi da redovni sudovi nisu „izložili dokaze i ocjenu dokaza“ kao ni propise na osnovu kojih su donesene presude. Ističe da je pogrešan zaključak da su utužena potraživanja zastarjela te u tom smislu navodi da postoji potvrda izdana od strane prednika tuženog u kojoj se potvrđuje potraživanje apelanta, što prema mišljenju apelanta predstavlja priznanje potraživanja. Ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer nisu primijenili odredbe Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u HVO-u broj 02- 19-98-1893 od 19 novembra 1998. godine, koji je bio u primjeni do 1. maja 2001. godine. Smatra da su sudovi trebali primijenit odredbe čl. 68. i 69. Zakona o radu te odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2136/09 od 22. februara 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), već razmatrao isto pravno pitanje. U navedenoj Odluci broj AP 884/07, u dijelu koji se odnosio na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja, Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO, te da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO. Ustavni sud je u navedenoj odluci, također, zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe, za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo. Zbog toga je Ustavni sud utvrdio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

8. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, što bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant se pozvao i na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1487/10 (D. I.) | Sudska praksa | Aktio