Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1503/10 (S. V.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1503/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1503/10, rješavajući apelaciju Save Vujasinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Vujasinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 317 od 10. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-000 353 od 26. decembra 2007.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1245/03 od 15.

decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sava Vujasinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 317 od 10. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 353 od 26. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1245/03 od 15. decembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1245/03 od 15. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 353 od 26. decembra 2007. godine, obavezan je apelant da tužitelju „Pac-Pro“ d.o.o. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos od 10.337,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. maja 2002. godine do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.000,00 KM. U obrazloženju prvostepene odluke, Osnovni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, navedeno je da tužitelj tužbom traži da mu apelant isplati iznos od 10.337,50 KM kao razliku iznosa do 25.000,00 KM koji iznos je tužitelj dokazao zaključenim vansudskim poravnanjem broj 2001 od 12. oktobra 2001. godine, između tužitelja i apelanata, kojim ugovorom stranke su regulisali potraživanja tužioca prema apelantu po osnovu ugovora o uskladištenju 16.000 komada mesnih narezaka, koje je apelant prodao. Osnovni sud je naveo da je uvidom u potvrdu od 4. juna 2002. godine utvrdio da je apelant na ime ugovora o vansudskom poravnanju od 12. oktobra 2001. godine isplatio iznos od 7.500,00 EUR-a, koja potvrda je ovjerena pečatom tužitelja te je navedeno da je novac primio Đuro Rodić. Navedeno je da ni parnične stranke ne osporavaju da su zaključile ugovor o uskladištenju i ugovor o vansudskom poravnanju, te da je predmet ugovora o uskladištenju od 1. decembra 2000. godine bilo skladištenje 16.000 komada konzervi mesnih narezaka.

3. Osnovni sud je istakao da je u predmetnom postupku apelant osporavao postojanje aktivne legitimacije na strani tužitelja, navodima da je poslovni odnos postojao između njega i Đure Rodića. Naime, apelant je tvrdio da Đuro Rodić nije ovlašteno lice koje bi moglo zastupati tužioca niti u njegovo ime preuzimati obaveze i ostvarivati prava, jer je jedino lice koje je ovlašteno da zastupa tužioca Dmitar Rodić. Međutim, po mišljenju Osnovnog suda, navedeni prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan iz razloga što aktivna legitimacija tužitelja proizilazi iz ugovora o uskladištenju zaključenog dana 1. decembra 2000. godine između tužitelja [preduzeća „Pac-Pro“] i apelanta jer je iz navedenog ugovora vidljivo da su u poslovno pravnom odnosu bile navedene strane. Osim toga, navedeno je da je apelant u podnesku od 18. aprila 2005. godine naveo da je u svom prostoru kuće uskladištio tužiteljevih 16.000 komada konzervi. Pored toga, Osnovni sud je istakao i da je ugovor o uskladištenju neformalan ugovor, jer može biti zaključen i usmenom saglašnošću volje skladištara i ostavodavca te da će se i u slučaju da skladištar primi robu bez određenog naloga, smatrati da je zaključen ugovor o uskladištenju (uzansa broj 34. Opštih uzansi za promet robom). Stoga, a budući da je ugovor o uskladištenju ovjeren pečatom tužitelja, što je vidljivo iz ugovora od 1. decembra 2000. godine, (a samo ovlašteno lice preduzeća može da raspolaže pečatom), te navoda apelanta da je robu od 16.000 komada konzervi uskladištio u svom prostoru kuće, onda se može jasno zaključiti da je tužitelj aktivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari.

4. Osnovni sud je naveo da apelant tvrdnje da je između njega i tužitelja postojao usmeni dogovor o prodaji navedenih konzervi po cijeni od 0,9 KM i da je stvarni dug 14.400,00 KM, nije dokazao, a što je bio dužan, u skladu sa članom 7. i 123. ZPP-a. Također, Osnovni sud je naveo da nije poklonio vjeru apelantovom iskazu u smislu da nije znao da se radi o iznosu od 25.000,00 KM prilikom zaključenja ugovora o vansudskom poravnanju iz razloga što je, također sam, izjavio da mu je Đuro Rodić, dva dana prije zaključenja poravnanja rekao da se radi o 25.000,00 KM, te da nije provjeravao vrijednost robe i da je vansudsko poravnanje „mahinalno“ potpisao.

5. Okružni sud je u svojoj presudi istakao da su neosnovani apelantovi navodi da tužitelj samo fiktivno postoji jer iz spisa Osnovnog suda broj U/I-214/00 proizlazi da je u registru preduzeća Osnovnog suda upisan tužitelj kao preduzeće i da je, kao njegov direktor upisan Dmitar Rodić, te da je, kao lice ovlašteno za zastupanje, pored direktora naveden i Đuro Rodić. Stoga su, prema stavu Okružnog suda, neosnovani apelantovi navodi da, na osnovu vansudskog poravnanja zaključenog dana 12. oktobra 2001. godine, između tužitelja i apelanta ne postoji materijalno pravni odnos.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 317 od 10. februara 2010. godine, apelantovu reviziju odbio. Navedeno je da apelant ne spori činjenicu zaključenja ugovora o uskladištenju i ugovora o vansudskom poravnanju, kao ni činjenicu da je količinu od 16.000 predmetnih konzervi isporučio Radojki Mišić koja te konzerve nije platila ni njemu a ni tužitelju. Nadalje je navedeno da svoje protivljenje postavljenom tužbenom zahtjevu (tokom postupka, a tako i u reviziji) apelant temelji samo na tvrdnji da je predmetne ugovore za tužitelja potpisao Đuro Rodić. Međutim, kako je navedeno u presudi, iz ugovora o uskladištenju od 1. decembra 2000. godine i ugovora o vansudskom poravnanju od 12. oktobra 2001. godine, jasno proizlazi da su zaključeni između tužitelja i apelanta kao ugovarača te da su ovjereni pečatom tužitelja, a da tokom postupka apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je Đuro Rodić pečat tužitelja zloupotrijebio. Kod činjenice da je zakonski zastupnik tužitelja, direktor Dmitar Rodić, advokatu Jovi Pilipoviću izdao urednu punomoć da pokrene ovu parnicu, a tužbeni zahtjev se temelji upravo na sadržaju zaključenog ugovora o vansudskom poravnanju, proizlazi da se, kao zakonski zastupnik tužitelja, saglasio sa radnjama koje je Đuro Rodić preduzeo za tužitelja tj. sa zaključenjem spornih ugovora, zbog čega oni proizvode pravno dejstvo i obavezuju ugovarače i pod uslovom da Đuro Rodić nije imao ovlaštenje da nastupa kao punomoćnik tužitelja prilikom zaključenja predmetnih ugovora, jer je odredbom člana 88. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da neovlašteno zastupani može naknadno odobriti ugovor zaključen od strane neovlaštene osobe.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda, apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tužitelj aktivno legitimisan u predmetnom sporu, budući da je on bio u poslovnom odnosu sa Đurom Rodićem, koji, kako to apelant tvrdi, nije bio ovlašten za zastupanje tužitelja te da direktor tužitelja nikad nije dao naknadno odobrenje za poduzete radnje Đure Rodića, u smislu odredbi člana 88. ZOO-a. Apelant smatra da je Vrhovni sud potpuno pogrešno protumačio odredbe člana 88. ZOO-a. Pored toga, apelant ističe da davanje punomoći advokatu ili bilo kome drugom da pokrene parnicu, ne može se po ovoj odredbi smatrati pismenim odobrenjem u smislu navedenog člana.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1503/10 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio