Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1505/10 (DOO „DEMOPROM“ Tuzla)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1505/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1505/10, rješavajući apelaciju DOO „DEMOPROM“ Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „DEMOPROM“ Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001554 od 26. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-07-000069 od 21.
avgusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps- 146/03 od 10. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO „DEMOPROM“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001554 od 26. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-07-000069 od 21. avgusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps- 146/03 od 10. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-146/03 od 10. januara 2007. godine utvrđeno je da je ugovor o zakupu od 1. jula 2001. godine prestao odustankom zakupodavca dana 10. juna 2006. godine, pa je obavezan apelant da oslobodi od lica i stvari poslovni prostor u Tuzli pobliže opisan u izreci presude i preda ga u posjed tužitelju DD „Salines“ u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj). Apelant je obavezan da tužitelju na ime duga za neplaćene zakupnine isplati iznos od 63.931,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 14.191,68 KM počinje teći od 7. novembra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe, a na iznos od 49.740,17 KM od 11. oktobra 2005. godine kao dana uređenja tužbe pa do isplate i da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.831,00 KM.
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud u provedenom postupku na osnovu Ugovora o ustupanju poslovnog prostora zaključenog u Tuzli 1. jula 2001. godine između tužitelja i apelanta utvrdio da je tužitelj kao zakupodavac apelantu kao zakupcu dao u zakup prostor u Tuzli, bivši „Zdravljak“, u površini od 60 m , za sporazumno utvrđenu mjesečnu zakupninu od 1.200,00 KM. Ugovor je zaključen na određeno vrijeme, do okončanja stečajnog postupka. Uvidom u ugovor o poslovnoj saradnji, adaptaciji i rekonstrukciji i korištenju poslovnog prostora „Pasaž“ u Tuzli od 6. jula 1999. godine zaključenog između pravnog prednika apelanta i tuženog utvrđeno je da su parnične stranke zaključile ugovor kojim je tužitelj dao u zakup poslovni prostor apelantu uz obavezu apelanta da izvrši rekonstrukciju i adaptaciju navedenog poslovnog prostora. Općinski sud je istakao da je apelant zaključenjem ugovora od 1. jula 2001. godine prihvatio obavezu da zakupninu koja je utvrđena tim ugovorom, uvećanu za porez, plaća na račun tužitelja i to najdalje do 5. u mjesecu za tekući mjesec (član III ugovora). Ovaj ugovor Općinski sud je smatrao aneksom prethodno zaključenog ugovora od 6. jula 1999. godine, odnosno izmjenom odredaba tog ugovora kojim su stranke ugovorile da će utvrđena visina mjesečne zakupnine u iznosu od 1.200,00 KM kompenzirati na ime sredstava koje će apelant uložiti u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora.
4. Odlučujući o tužiteljevom zahtjevu koji se odnosi na prestanak ugovora o zakupu, Općinski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 34-37 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, utvrdio da je tužitelj tek podnošenjem uređene tužbe od 10. maja 2006. godine dao apelantu kao zakupcu izjavu o odustanku, a u smislu člana 36. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio prestanak ugovora na osnovu odustanka sa 10. junom 2006. godine u smislu stava 2. navedenog člana koji propisuje da rok do kojeg je apelant trebao predati tužitelju ispražnjenu prostoriju ne može biti kraći od 30 dana računajući od dana kada je druga strana primila izjavu o odustanku, a za apelanta je kao zakupca ovaj rok istekao 9. juna 2006. godine.
5. Općinski sud je apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ocijenio neosnovanim. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju tužitelj-zakupodavac traži utvrđenje prestanka ugovora, predaju poslovne prostorije i isplatu zaostale zakupnine, pa je na osnovu člana
567. Zakona o obligacionim odnosima on i legitimisan u konkretnoj parnici, jer je za aktivnu legitimaciju bitno da je tužitelj zaključio ugovor sa apelantom o zakupu. Općinski sud nije prihvatio apelantov prigovor koji se odnosi na pitanje vlasništva nad predmetnim prostorom, s obzirom da kod zakupnog odnosa nije od uticaja da li je zakupac i stvarni vlasnik prostora koji se izdaje u zakup ili je to neko treće lice. Takođe je istaknuto da apelantovi navodi da je on kasnije zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora tj. pozivanje na ugovor zaključen 1. januara 2003. godine između JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla i apelanta, kao i ugovor o zakupu poslovnog prostora između Općine Tuzla i apelanta od 11. maja 2005. godine nisu od uticaja na drugačije presuđenje u kokretnoj pravnoj stvari, a temeljem člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07-000069 od 21. avgusta 2008. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i Presuda Općinskog suda broj Ps-146/03 od 10. januara 2007. godine je preinačena u dijelu koji sadrži odluku o troškovima postupka tako da je iznos troškova od 4.831,00 KM snižen na iznos od 3.320,00 KM, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001554 od 26. januara 2010. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07-000069 od 21. avgusta 2008. godine.
8. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelant u reviziji ponovo isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja pozivajući se na odredbe člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je stav nižestepenih sudova o neosnovanosti apelantovog prigovora nedostatka aktivne legitimicije pravilan, s obzirom da ugovor prema odredbama člana 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima stvara prava i obaveze samo za ugovorne strane.
9. Vrhovni sud je dalje istakao da bi primjeni odredbe člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, koji propisuje da zakup ne prestaje kada treće lice kupovinom ili po drugom osnovu, osim po osnovu eksproprijacije i opasnosti za ljude, saobraćaj i okolne objekte, stekene od zakupodavca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene prostorije u kom slučaju treće lice stupa i u prava i obaveze zakupodavca bilo mjesta da je apelant dokazao da su izvršene promjene nosioca prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Apelant je zaključio ugovor o zakupu istog poslovnog prostora sa JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, kao zakupodavcem (ugovor od 11. maja 2005. godine), a da nije pružio dokaze da su i po kom pravnom osnovu ti zakupodavci stekli predmetni poslovni prostor. Da su Direkcija za obnovu i izgradnju, odnosno Općina Tuzla, stekli predmenti poslovni prostor, po ocjeni Vrhovnog suda, ne proizilazi ni iz akta na koje se poziva apelant u reviziji.
10. Također je istaknuto da je Naredbom Općinskog načelnika Tuzla o uknjižbi nekretnina i isknjženju nekretnina („Službeni glasnik Općine Tuzla“ broj 7/99) naređeno Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da, u skladu sa zakonskim i drugim propisima koji regulišu oblast upisa prava na nekretninama i članom 28. Odluke o osnivanju JP Direkcije za obnovu i izgradnju Tuzla i ugovorom o regulisanju međusobnih odnosa zaključenog između Općine Tuzla i JP Direkcije za obnovu i izgradnju Tuzla, sve nekretnine koje se nalaze na području Općine Tuzla i na kojima su kao nosioci prava raspolaganja u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu bili upisni nekadašnji JP Zavod za izgradnju i uređenje grada Tuzla, Fond za sanaciju posljedica i ublažavanje uzroka slijeganja terena u gradu Tuzla i Fond za uređenje i korištenje građevinskog zemljišta i lokalne i nekategorisane puteve upiše u zemljišne knjige i katastarski operat kao vlasništvo i posjed Općine Tuzla (član 1. Uredbe o uknjižbi nekretnina), odnosno naređuje se JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla da iz svjih poslovnih knjiga (bilansa) isknjiži sve nekretnine bivših pravnih subjekata koji su po odluci o osnivanju ušli u sastav Direkcije za obnovu i izgradnju Tuzla (član 1. Naredbe o isknjiženju nekretnina). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da predmetne nekretnine, sporni poslovni prostor, ulazi u spisak nekretnina koje su predmet uknjižbe, odnosno u popis nekretnina koje se isknjižavaju iz bilansa Direkcije, a posebno da nije dokazao da je poslovni prostor prešao na JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla i po kom pravnom osnovu. Stoga, kako apelant nije dokazao da su treća lica, JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla i Općina Tuzla stupila u prava i obaveze iz zakupnog odnosa, tako nije doveo u sumnju aktivnu legitimaciju tužitelja.
11. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan njegov prigovor nedostatka aktivne ligitimacije na strani tužitelja zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Smatra da su sudivi „olako“ prešli preko Odluke o osnivanju JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, Naredbe o isknjiženju nekretnina i Naredbe o uknjiženju nekretnina, te da su u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbu člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić