Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1555/10 („Nutria“ d.o.o. Živinice)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Stjecanje bez osnova
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1555/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1555/10, rješavajući apelaciju „Nutria“ d.o.o. Živinice i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene -apelacija „Nutria“ d.o.o. Živinice podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-10-000 051 od 26.
marta 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 019939 08 Pr od 29. decembra 2008. godine;
-apelacija Slobodana Karagića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 003628 09 Gž od 12.
februara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 003628 06 Mal od 3. jula 2009. godine;
-apelacija Ratka Pilipovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 042937 10 Gž od 18. februara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 042937 07 Mal od 10. jula 2009. godine; i -apelacija Sakiba Ademija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-08-001569 od 23. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-001008 od 2.
septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj P-347/01 od 2. juna 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. „Nutria“ d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa direktor Nusret Šarić, podnio je 4. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-10- 000 051 od 26. marta 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 019939 08 Pr od 29. decembra 2008. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1555/10.
2. Slobodan Karagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Branko V. Ristić, akvokat iz Doboja, podnio je 10. maja 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-10-000 051 od 26. marta 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 019939 08 Pr od 29. decembra 2008. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1706/10. Od apelanta je, 13. aprila 2011. godine, zatraženo da dopuni apelaciju i navede prava za koja smatra da su mu prekršena, ali apelant to nije učinio.
3. Ratko Pilipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 13. maja 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 042937 10 Gž od 18. februara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 042937 07 Mal od 10. jula 2009. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1799/10.
4. Sakib Ademi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 31. maja 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001569 od 23. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-001008 od 2. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj P-347/01 od 2. juna 2008. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2094/10.
5. S obzirom da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o kršenju ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1555/10.
a) Činjenično stanje u predmetu AP 1555/10 i apelacioni navodi
6. Rješenjem zbog propuštanja Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 019939 08 Pr od 29. decembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Doboju broj 013-0- Pžp-10-000 051 od 26. marta 2010. godine, apelant kao pravno lice i Nijaz Hamzić kao odgovorno lice u pravnom licu (u daljnjem tekstu: odgovorno lice), proglašeni su odgovornim za prekršaj iz člana 41. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu, zato što su postupili suprotno odredbi člana 5. stav 2. tog zakona. Sudovi su utvrdili da su apelant i odgovorno lice odobrili vozaču Ivici Lukanoviću da upravlja apelantovim teretnim motornim vozilom bez licence za vozača potrebne za obavljanje međunarodnog prevoza, što su utvrdili nadležni organi 7. oktobra 2008. godine prilikom kontrole prelaska državne granice na graničnom prelazu Brod. Slijedom toga, apelant je obavezan da plati novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM, a odgovorno lice u iznosu od 300,00 KM, te da naknade troškove prekršajnog postupka.
7. Okružni sud je u svojoj odluci naročito ukazao da je prvostepeni sud odbio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje zato što razlog koji je apelant naveo kao razlog za propuštanje dolaska na zakazano ročište – „službeno putovanje zastupnika pravnog lica“, nije opravdan. Naime, Okružni sud je naveo da su apelant i odgovorno lice bili uredno obaviješteni o usmenom pretresu i posljedicama nepojavljivanja, ali da nisu došli, te da je pravilno prvostepeni sud primijenio član 55. Zakona o prekršajima kada je donio rješenje zbog propuštanja.
8. Apelant nije eksplicitno naveo za koja prava smatra da su prekršena, ali iz apelacije proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, navodeći da je on „kao odgovorno lice opravdano bio odsutan“, ali da sudovi nisu to uvažili. Stoga smatra da mu je prekršeno pravo na odbranu i pravo na imovinu s obzirom na izrečenu kaznu.
b) Činjenično stanje u predmetu AP 1706/10 i apelacioni navodi
9. Rješenjem Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 Pr 019939 08 Pr od 29. decembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-10-000 051 od 26. marta 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže AD „Elektro Doboj“ iz Doboja (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu, na ime stjecanja bez osnova, iznos od 835,50 KM sa zateznim kamatama kako su precizirane u dispozitivu prvostepene presude. Sudovi su u postupku utvrdili da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o snabdijevanju električnom energijom za stan koji je apelant kupio od ranije vlasnice Šaćire Bašić (u daljnjem tekstu: ranija vlasnica). Dalje, sudovi su, između ostalog, naveli da je utvrđeno da je postojao dug za isporučenu električnu energiju na ime ranije vlasnice, zbog čega je tuženi obavijestio apelanta da će obustaviti isporuku električne energije apelantu. Apelant je zatim izmirio dug koji je imala ranija vlasnica, ali je smatrao da se tuženi na taj način neosnovano obogatio. Sudovi su, međutim, pozivanjem na relevantne propise, zaključili da činjenica da je apelant platio dug koji je glasio na tuđe ime ne može biti razlog za obavezivanje tuženog da vrati apelantu iznos po osnovu neosnovanog bogaćenja, niti da neosnovano bogaćenje može postojati ako je tuženi izvršio svoju ugovornu obavezu i isporučio električnu energiju kupcu koji mu to nije platio, pa je to učinio neko drugi, konkretno apelant. Sudovi su također naveli da je apelant trebao u ugovoru o kupoprodaji stana navesti da je prodavac obavezan izmiriti sve svoje obaveze po osnovu korištenja stana, kako bi se zaštitio od „mogućeg plaćanja tuđih računa“, što nije učinio.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju svojih navoda, apelant je istakao da su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo zato što se „ni od koga ne može tražiti ispunjenje obaveze koja za njega ne postoji“, te da je bio prinuđen platiti dug ranije vlasnice zato što mu je tuženi prijetio isključenjem električne energije. Apelant smatra da je tužena na taj način „uvećala svoju imovinu, što je za posljedicu imalo osiromašenje [apelanta]“.
c) Činjenično stanje u predmetu AP 1799/10 i apelacioni navodi
11. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 042937 07 Mal od 10. jula 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 042937 10 Gž od 18. februara 2010. godine, obavezan je apelant da isplati „Toplanama“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime glavnog duga za neplaćeno grijanje iznos od 1.183,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u dispozitivu prvostepene presude. Sudovi su, između ostalog, obrazložili da je utvrđeno da je apelant vlasnik i korisnik kuće i da je obveznik komunalne naknade, da je koristio toplotnu energiju u periodu na koji se odnosio tužbeni zahtjev i da taj dug nije izmirio. Sudovi su naročito ukazali da se apelant nije pismeno obratio tužitelju radi otklanjanja eventualnih nedostataka u njegovom stanu u pogledu kvalitete grijanja, niti je tražio da bude isključen iz sistema grijanja u utuženom periodu. Stoga su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima i Zakona o obligacionim odnosima, zaključili da je tužitelj dokazao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva.
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U suštini, apelant ponavlja iste navode koje je isticao u postupku pred prvostepenim sudom i u žalbi protiv prvostepene presude. Naročito, apelant ističe da su sudovi naveli da se on nije obratio tužitelju pismeno radi otklanjanja nedostataka, ali da nisu uzeli u obzir da je apelant bio bolestan, da je operisan nakon čega je „upao u stanje teške depresije u kojoj stvarno nije obraćao pažnju na svakodnevne događaje“, kao i da je u utuženom periodu grijanje bilo loše, što je detaljno obrazložio u svojoj apelaciji.
d) Činjenično stanje u predmetu AP 2094/10 i apelacioni navodi
13. Presudom Općinskog suda u Cazinu broj P-347/01 od 2. juna 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-001008 od 2. septembra 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu DD „Angropreduzeće“ Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 32.000,00 KM na ime naknade materijalne štete. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001569 od 23. februara 2010. godine, odbijena je apelantova revizija protiv drugostepene odluke. Apelant je tvrdio da je štetu pretrpio zato što je tuženi uklonio njegov kiosk sa mjesta na kojem je bio zakonito postavljen, oštetio ga i prenio u zaključani i ograđeni tvornički krug tuženog.
14. Sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev zato što su prihvatili prigovor zastarjelosti njegovog potraživanja. Naime, sudovi su obrazložili da je apelant za štetu saznao „najkasnije 23.4.1997. godine kada je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi smetanja posjeda na predmetnom kiosku“. S obzirom na to, sudovi su utvrdili da je apelant mogao podnijeti tužbu za naknadu štete zaključno sa 23. aprilom 2000. godine, ali on je tužbu podnio tek 30. jula 2001. godine. Stoga su sudovi, primjenom odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Vrhovni sud je naročito ukazao da je neosnovana apleantova tvrdnja da je za štetu saznao tek nakon donošenja rješenja o smetanju posjeda Općinskog suda u Cazinu broj P-847/97 od 30. juna 2000. godine, budući da su ti navodi, kako je ocijenio Vrhovni sud, suprotni činjeničnim utvrđenjima prvo i drugostepenog suda.
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant detaljno izlaže tok postupka i relevantne propise, a u obrazloženju navoda o kršenju navedenih ustavnih prava u suštini se žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Naročito, apelant navodi da je on nesporno bio u posjedu kioska koji je njegovo vlasništvo i zemljišta na kojem se kiosk nalazio po osnovu zakupa. Također, navodi da je nesporno da je tuženi uklonio njegov kiosk i da je presudom broj P-847/97 od 30. juna 2000. godine, utvrđeno da ga je Općina Cazin omela u njegovom mirnom posjedu, a da to ometanje nije bilo opravdano. Stoga, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi u konkretnim apelacijama koji se tiču prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, kako je to već u brojnim odlukama ukazano, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi,npr., Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. U odnosu na konkretne apelacije, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu u apelacijama koje su podnijeli ponudili bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju ustavnih prava na koja su se pozvali u pojedinačnim apelacijama nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama, očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić