Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1606/10 (M. O.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1606/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1606/10, rješavajući apelaciju Mustafe Omanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Omanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 001105 09 Kz od 22. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 4. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 001105 09 Kz od 22. decembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 K 004043 08 K od 10. jula 2008. godine apelant je oglašen krivim što je u vrijeme i način, pobliže naveden u izreci presude, tužiocu Kantonalnog tužilaštva u Travniku, sudiji Kantonalnog suda u Novom Travniku i advokatu iz Bugoja putem telefona uputio ozbiljne prijetnje da će napasti na njihove živote i živote članova njihovih porodica, čime je počinio produženo krivično djelo ugrožavanje bezbjednosti iz člana 183. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na glavnom pretresu održanom 10. jula 2008. godine apelant izjavio da je kriv za predmetno krivično djelo, te da je apelant tom prilikom poučen o posljedicama priznanja krivice. Općinski sud je naveo da je nakon toga održao ročište za razmatranje apelantove izjave o priznanju krivice, te da je sud utvrdio da je do izjave o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem. Takođe, Općinski sud je naveo da je, u cilju utvrđenja da li postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici, izvršio uvid u dokaze koje je predočilo Kantonalno tužilaštvo u Travniku (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), te da je ocjenom svih tih dokaza utvrdio da postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici, te da je na osnovu toga u cjelosti prihvatio apelantovu izjavu o priznanju krivice. Općinski sud je dalje naveo da je nakon ročišta za razmatranje izjave o priznanju krivice održao ročište za izricanje krivične sankcije. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti kod apelanta cijenio njegovo iskreno priznanje da je počinio predmetno krivično djelo, da je apelant, pri tome, iskazao spremnost da se izvini svim oštećenim, da se kaje, kao i da je sud imao u vidu njegovu raniju neosuđivanost, dok otežavajućih okolnosti nije našao. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je apelantu za predmetno krivično djelo izrekao uslovnu osudu, te da smatra da će se na takav način ostvariti svrha izricanja krivičnih sankcija.

3. Odlučujući o žalbi Tužilaštva protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 04 0 K 001105 09 Kz od 22. decembra 2009. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o krivično pravnoj sankciji tako što je apelant za predmetno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u odgovoru na žalbu, kao i na javnoj sjednici održanoj pred tim sudom, istakao da nije počinio predmetno krivično djelo, da u to vrijeme nije boravio u Bosni i Hercegovini, te da ne postoji nijedan materijalni dokaz da je počinio to djelo. Takođe, apelant je ukazao da je u stvari predmetno krivično djelo počinio njegov otac, koji je angažovao treća lica, da je njegov otac prije suđenja doživio moždani udar, te da je zbog toga apelant priznao da je izvršio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani ovi apelantovi navodi, budući da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant priznao izvršenje predmetnog krivičnog djela, te je da takvo priznanje potkrijepljeno drugim izvedenim dokazima u toku postupka. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je apelant boravio u Bosni i Hercegovinu u periodu od 29. aprila do 8. maja 2007. godine, da je od Denisa Muharemovića posudio karticu i broj mobitela, koje je zadržao kod sebe u tom periodu, dakle u periodu izvršenja predmetnog krivičnog djela. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da su iskazi saslušanih svjedoka potvrđeni iskazima oštećenih, kao i materijalnim dokazima koji se nalaze u krivičnom spisu. U pogledu žalbenih navoda Tužilaštva, Kantonalni sud je naveo da, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud nije dovoljno cijenio otežavajuće okolnosti na strani apelanta (da je apelant bio svjestan izvršenja krivičnog djela, te da je namjerno postupao u izvršenju i uputio teške i po život opasne prijetnje licima koji obavljaju javne i društveno priznate funkcije, te da su te prijetnje upućene i članovima njihovih porodica bez ikakvog razloga i povoda). S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta izricanju uslovne osude. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je, kao i prvostepeni sud, cijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, a koje su uticale da kazna zatvora apelantu bude izrečena u kraćem vremenskom trajanju od kazne zatvora koja je zaprijećena za predmetno krivično djelo.

4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana II/3.d), II/3.f), II/3.k) i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da nije počinio predmetno krivično djelo, te da ne postoji nijedan materijalni dokaz da je izvršio predmetno krivično djelo. Naime, apelant navodi da u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije boravio u Bosni i Hercegovini, te da je u stvari njegov otac nagovorio treća lica da izvrše predmetno krivično djelo, a a da je on priznao krivicu samo da bi spriječio pojavljivanje i maltretiranja oca na sudu, koji je prije suđenja toga doživio moždani udar. Takođe, apelant navodi da drugostepeni sud, prilikom izricanja krivično pravne sankcije, nije pravilno cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima iznesenim u odgovoru na žalbu i na javnoj sjednici pred tim sudom, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, prilikom izricanja krivično pravne sankcije, dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti na strani apelanta, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U pogledu apelantovih navoda da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.d), II/3.f), II/3.k) i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1606/10 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio