Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1817/10 (N.H.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1817/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1817/10, rješavajući apelaciju N.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.H. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-KŽK-09-000001 od 25. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-K-08-00-0080 od 12. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Hamdija Kabiljagić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 17. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-KŽK-09-000001 od 25. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 020-0-K-08-00-0080 od 12. juna 2009. godine. Podneskom od 29. septembra 2010. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora, ali je podneskom od 23. novembra 2010. godine ovaj zahtjev povukao zato što mu je dozvoljena zamjena zatvorske kazne novčanom.

2. Presudom Općinskog suda broj 020-0-K-08-00-0080 od 12. juna 2009. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH, pa je, nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni, apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Općinski sud je, između ostalog, obrazložio da je iz provedenih dokaza, utvrdio da je apelant, na način i u vrijeme kako je detaljno opisano u dispozitivu navedene presude, u pijanom stanju, vrijeđao, a zatim i fizički napao i tukao S.O. (u daljnjem tekstu: oštećena), nanio joj teške tjelesne povrede zbog kojih je oštećena bila hospitalizirana, te je povrijeđenu izbacio iz auta i ostavio u dvorištu kuće u kojoj oštećena stanuje. Naročito, Općinski sud je obrazložio da nije smatrao potrebnim prihvatiti apelantov prijedlog da se ponovo pozove i sasluša oštećena kao svjedok odbrane, zato što je ona tokom postupka svjedočila kao svjedok optužbe, a odbrana je imala i koristila mogućnost da je unakrsno ispita. Također, Općinski sud je naveo da je odbio i apelantovu primjedbu da je oštećena imala pravo odbiti svjedočenje kao privilegovani svjedok zato što je, kako je apelant tvrdio, u vanbračnoj zajednici sa apelantom, ali da na to nije upozorena. Naime, sud je naveo da ovakva primjedba nije pravno relevantna „imajući u vidu činjenicu da je [apelant] i dalje formalno-pravno u braku sa svojom suprugom, njegova bračna zajednica faktički i dalje traje, a prema imperativnim normama Porodičnog zakona [...] ne može se priznati status vanbračne zajednice osobi koja je i dalje u braku odnosno čiji brak nije razveden“. Stoga, kako je sud zaključio, nije postojala obaveza da oštećena bude upozorena kao privilegovani svjedok. Općinski sud je odbio i apelantov prijedlog da se izvrši „supervještačenje“ na okolnost povreda koje je pretrpjela oštećena, jer je ocijenio da je takav prijedlog usmjeren na „minimiziranje karaktera tjelesnih povreda oštećene što bi se u konačnici reflektiralo i na pravnu kvalifikaciju počinjenog djela“, te zato što je vještačenjem već utvrđeno da je oštećena pretrpjela tešku tjelesnu povredu. Odlučujući o krivično-pravnoj sankciji, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir niz olakšavajućih okolnosti, ali i da je smatrao otežavajućom okolnošću to što je apelant „pokazao naročitu brutalnost i upornost u izvršenju ovog djela u odnosu na žensku osobu svjestan da ista ne može pružiti ozbiljan otpor, pri tom ostavljajući je brutalno pretučenu u dvorištu kuće iako je nužno trebala liječniku pomoć, te naročito činjenicu da je [apelant] u vrijeme inkriminirajućih radnji obnašao tako značajnu i odgovornu dužnost institucije Ombudsmena koja predstavlja ustavnu kategoriju čija je osnovna zadaća zaštita ljudskog dostojanstva i temeljnih ljudskih prava i sloboda građana“.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je, rješenjem broj 001-0-Kž-09-00027 od 19. oktobra 2009. godine, usvojio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje glavnog pretresa pred drugostepenim vijećem. Kantonalni sud je ovakvu odluku obrazložio time da je osnovan apelantov prigovor bitne povrede odredaba krivičnog postupka zato što je prvostepeni sud odbio provesti medicinsko vještačenje koje je predložila odbrana i što je čitanjem iskaza oštećene i još jednog svjedoka, suprotno članu 288. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), prekršeno apelantovo pravo na odbranu.

4. Nakon održanog pretresa pred drugostepenim vijećem, Kantonalni sud je, presudom broj 001-0-KŽK-09-000001 od 25. februara 2010. godine, apelanta oglasio krivim za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Za krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede, apelant je oslobođen od optužbe. Kantonalni sud je detaljno obrazložio sadržaje nalaza vještaka koje je saslušao na okolnost karaktera tjelesnih povreda koje je zadobila oštećena, pa je naveo da „činjenice u pogledu kvalifikacije tjelesnih povreda nisu na nesumnjiv način dokazane“, zbog čega je, pozivajući se na princip in dubio pro reo, oslobodio apelanta za krivično djelo teške tjelesne povrede. U odnosu na osuđujući dio presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je ispitana svjedokinja F.M., koju je i odbrana unakrsno ispitala, ali nije uspjela dovesti u pitanje kredibilitet njenog iskaza iz istrage „jer je sadržina iskaza svjedoka na pretresu u bitnim stvarima identična iskazu iz istrage“. Kantonalni sud je također odbio prijedlog odbrane da se u ponovljenom postupku ponovo sasluša oštećena, obrazloživši da „odbrana nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na mogućnost oštećene da uskrati svjedočenje kao vanbračni drug u smislu člana 97. stav. 1. tačka

a) ZKP FBiH“, jer je Porodičnim zakonom regulisano da je „vanbračna zajednica definisana kao zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajedici s drugom osobom“. Također, Kantonalni sud je ukazao da odbrana nije tokom prvostepenog postupka „iskoristila mogućnosti unakrsnog ispitivanja [oštećene] u korist svojih tvrdnji“.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pristup sudu, pravo na nepristrasan sud, prezumpcija nevinosti, te pravo da pozove i ispita svjedoke. Sve ove navode, apelant argumentuje, uglavnom, činjenicom da sudovi nisu prihvatili njegov prijedlog da se oštećena ponovo ispita u svojstvu svjedoka odbrane. Naime, apelant ne spori da je imao mogućnost da ispita oštećenu unakrsno, ali navodi da su apelant i oštećena „neovisno da li se radi o ljubavnoj vezi ili vanbračnoj zajednici imali pravo na svoju privatnost“, te da je prilikom njenog saslušanja u svojstvu svjedoka optužbe „upravo radi zaštite privatnosti kako oštećene tako i svoje odustao od daljnjeg ispitivanja ovog svjedoka“, kao i da je smatrao da će mu se u toku postupka „omogućiti dodatno saslušanje istog svjedoka ali bez prisustva javnosti“. Zbog toga smatra da mu je prekršeno i pravo da poziva i saslušava svjedoke, a navodi i da je oštećena pokušala uskratiti svjedočenje „pozivajući se na to da sa apelantom živi oko tri godine u vanbračnoj zajednici“, te da je sud na nju „izvršio pritisak da svjedoči“. Također, apelant navodi da je sud bio „opterećen apelantovom pozicijom pomoćnika Ombudsmena FBiH“, zato što mu je to cijenio kao otežavajuću okolnost, čime je prekršen princip nezavisnosti suda. U odnosu na prezumpciju nevinosti, apelant smatra da je postojao veliki interes medija za ovaj slučaj, te da je sud „momentom čitanja i potvrđivanja izjave oštećene izveo zaključak o tome da je apelant kriv“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se svi odnose na odbijanje sudova da ponovo saslušaju oštećenu u svojstvu svjedoka odbrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bile relevantne za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije, u konkretnom slučaju, iznio bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da su sudovi proizvoljno odbili njegov prijedlog za ponovno saslušanje oštećene kao svjedoka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.

9. Naime, Ustavni sud ukazuje da su sudovi detaljno i jasno obrazložili zbog čega nisu prihvatili apelantov prijedlog da se oštećena, koja je već saslušana u svojstvu svjedoka optužbe, ponovo sasluša u svojstvu svjedoka odbrane. Pri tome, apelant i ne osporava da je imao priliku unakrsno ispitati oštećenu, a njegovi navodi da to nije uradio radi zaštite privatnosti, te da je sud trebao omogućiti da je ispita uz isključenje javnosti nisu osnovani, zato što u konkretnom slučaju nisu ni postojali zakonski razlozi za isključenje javnosti, niti je apelantova odbrana ukazivala na eventualno postojanje tih razloga. Također, zaključak o tome da oštećena nije privilegovana svjedokinja u smislu relevatnih odredaba ZKP-a, sudovi su detaljno obrazložili, a apelant svoje tvrdnje u tom pravcu zasniva na sasvim pogrešnom razumijevanju i tumačenju instituta vanbračne zajednice.

10. Što se tiče prigovora pristrasnosti suda iz ovih istih razloga, Ustavni sud ukazuje da, ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristrasan, mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristrasnost, te u vezi s tim priložiti valjane dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/02). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze u odnosu na navodnu pristrasnost suda, a ono što je iznio kao argument ne može dovesti u pitanje poštivanje principa nepristrasnosti suda u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da iskaz oštećene nije jedini dokaz na kojem je zasnovana osporena presuda, već su sudovi analizirali ovaj dokaz kao i druge dokaze i o svom zaključku su dali detaljna i zadovoljavajuća obrazloženja. Osim toga, uzimanje u obzir funkciju koju je apelant obavljao u vrijeme izvršenja krivičnog djela, kao otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne, sud je također detaljno i jasno obrazložio, tako da se ne može govoriti o pristrasnosti ili proizvoljnosti. Dalje, u odnosu na apelantove tvrdnje o kršenju presumpcije nevinosti, nema ništa što bi moglo opravdati ovu apelantovu tvrdnju. Naime, Ustavni sud ponavlja da su sudovi jasno obrazložili svoje odluke, da su pažljivo analizirali sve izvedene dokaza, a takva analiza dokaza i obrazloženje zaključaka sudova ne može se smatrati proizvoljnom, tim prije što je, kao rezultat toga, apelant oslobođen dijela optužbe upravo primjenom principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.

11. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve izneseno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1817/10 (N.H.) | Sudska praksa | Aktio