Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1992/10 (DOO „Elektrometal“ Cazin)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1992/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1992/10, rješavajući apelaciju DOO „Elektrometal“ Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „Elektrometal“ Cazin podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001678 od 25. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-08-000130 od 22.

septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj P- 352/04 od 11. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO „Elektrometal“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 24. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001678 od 25. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-08- 000130 od 22. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-352/04 od 11. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-352/04 od 11. aprila 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-08-000130 od 22. septembra 2008. godine, obavezan je apelant da DOO „Katerpilar“ Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime duga iznos od 21.820,20 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka kako je navedeno u dispozitivu prvostepene presude. Vrhovni sud je, presudom broj 070-0-Rev-08-001678 od 25. februara 2010. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke.

3. Predmet tužbenog zahtjeva je bila isplata duga kojeg je tužitelj potraživao od apelanta po osnovu usmenog ugovora za poslove štemanja kamenog materijala, te njegovog utovara i odvoza. Među parničnim strankama je bila sporna količina ištemanog kamenog materijala. Naime, tužitelj je apelantu ispostavio ispravu – situaciju broj 1/99 od 29. oktobra 1999. godine, na ukupan iznos od 50.313,35 KM. Apelant je, međutim, smatrao da je osnovano potraživanje samo do iznosa od 28.493,15 KM, pa je samo taj iznos i platio tužitelju prije pokretanja sudskog postupka. Apelant je tokom postupka na sve tri instance isticao da sudovi nisu pravilno utvrdili količinu ištemanog kamenog materijala zato što je „količina iskopanog tvrdog kamenog materijala u kubnim metrima daleko veća u rastresitom stanju“, da mu tokom postupka nije predočen dokaz, situacija broj 1/99, koji je izveden na ročištu za glavnu raspravu, te da je prvostepeni sud, u rješenju o određivanju glavne rasprave samo naveo da će se „izvesti svi dokazi predloženi od strane punomoćnika tužitelja i [apelanta]“, ali da ti dokazi nisu pojedinačno navedeni, kako to propisuje član 134. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi sa ovim navodima, sudovi su naveli da apelant nije, u smislu člana 123. ZPP-a, ničim dokazao svoju tvrdnju u odnosu na osporenu količinu iskopanog materijala, a da iz dokaza koje je izveo tužitelj „proizlazi istinitost i tačnost tvrdnje tužitelja o ovoj spornoj činjenici“. Zatim sudovi su odbili i apelantov prigovor u vezi sa dostavljanjem dokaza, zato što su utvrdili da je tužitelj apelantu dostavio ispravu na koju je apelant ukazao i prije sudskog postupka, te da je po toj ispravi apelant izvršio djelimičnu isplatu. Osim toga, sudovi su obrazložili i da su svi dokazi čije je provođenje sud odredio detaljno i pojedinačno nabrojani u zapisniku sa pripremnog ročišta, tako da nije bilo potrebe da se isti dokazi ponovo pojedinačno nabroje i u rješenju o određivanju glavne rasprave.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda, apelant ponavlja iste argumente koje je iznosio u žalbi protiv prvostepene presude i u reviziji protiv drugostepene presude.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza. Naprotiv, zadatak je redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), dok je Ustavni sud nadležan ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju ustavnih prava na koja se pozvao nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju., očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1992/10 (DOO „Elektrometal“ Cazin) | Sudska praksa | Aktio