Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2223/10 (R. R. i M. R.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2223/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2223/10, rješavajući apelaciju Rame Radončića i Medine Radončić., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rame Radončića i Medine Radončić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-09-000 210 od 24. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramo Radončić i Medina Radončić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Senada Mirojević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-000 210 od 24. februara 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 018-0-P-05-00000 3 od 10. decembra 2008. godine raskinut je ugovor o privremenom korištenju stana koji su sklopili apelanti sa Općinom Bužim (u daljnjem tekstu: tužitelj) 18. marta 1998. godine. Ovaj stan je apelantima dat na korištenje kao tzv. kadrovski stan, koji apelanti nisu, na zahtjev tužitelja, a ni nakon pismenog otkaza, vratili nakon što im je prestao radni odnos. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je iz razloga koji nisu relevantni za apelacione navode, pa neće biti detaljno navedeni.

3. Iz dokumentacije i dostavnica dostavljenih Ustavnom sudu, a imajući u vidu apelacione navode, relevantne činjenice su i da je tužba (sa prilozima) dostavljena apelantima na adresu na kojoj su bili prijavljeni, u Lukavcu, te da ih je na toj adresi primilo lice koje je zatečeno, Remzija Alić. Dalje, poziv za pripremno ročište koje je bilo zakazano za 27. oktobar 2008. godine dostavljen je i uručen lično apelantima na istoj adresi, kako se vidi iz kopija dostavnica. Nakon toga, pozivi za glavnu raspravu su vraćeni dva puta sa naznakom da su apelanti odselili sa te adrese, a o novoj adresi nisu obavijestili sud. Zbog toga, sud je odlučio da se daljnji pozivi, a zatim i prvostepena presuda i drugostepeno rješenje, apelantima uruči putem oglasne ploče suda. Također, Kantonalni sud je naveo da je apelant Ramo Radončić, 22. aprila 2010. godine, telefonskim putem obavijestio Kantonalni sud o tome koja je njegova adresa prebivališta u Sarajevu i da je zatražio da mu drugostepeno rješenje bude dostavljeno na tu adresu.

4. Kantonalni sud je, osporenim rješenjem broj 001-0-Gž-09-000 210 od 24. februara 2009. godine, preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je obavezao apelante da isplate tužitelju na ime troškova postupka ukupan iznos od 3.130,83,KM. U obrazloženju ovog rješenja, Kantonalni sud je detaljno obrazložio zbog čega je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 58. stav 1. Zakona o pravobranilaštvu („Službeni glasnik USK broj 20/40), te zbog čega je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka osnovan, što također nije relevantno za apelacione navode.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je sporazumno raskinuo ugovor o radu, nakon čega su „promijenili mjesto boravišta i nastanili se u Lukavcu“. Apelanti navode da, „iako je sudu bila poznata adresa [apelanata]“, nikada nisu dobili ni tužbu, niti pozive za ročišta, a da su obavezani platiti troškove postupka za koji, kako tvrde, nisu ni znali da se vodi. Apelanti tvrde da su prvi put saznali za ovaj postupak kada je apelantovom poslodavcu stiglo rješenje o izvršenju osporenog drugostepenog rješenja. Također, apelanti tvrde da su tražili da im se iz sudskog spisa „dostave upućeni pozivi [za pripremno ročište i glavnu raspravu], ali mu je tom prilikom saopšteno da poziva za pripremno ročište i glavnu raspravu u sudskom spisu nema“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju drugostepeno rješenje zato što, kako tvrde, nisu uopće bili obaviješteni o postupku koji je rezultirao osporenim rješenjem kojim su obavezani platiti troškove postupka. Međutim, iz dostavljene dokumentacije, dostavnica o uručenju tužbe sa prilozima, te poziva za pripremno i glavno ročište, Ustavni sud zaključuje da ovi apelacioni navodi nisu tačni. Sljedstveno tome, Ustavni sud smatra da ovakvi navodi apelanata ni na koji način ne pokreću ustavno pitanje prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju, pa je njihova apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2223/10 (R. R. i M. R.) | Sudska praksa | Aktio