Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2322/10 (M. K.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2322/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2322/10, rješavajući apelaciju Milivojka Kevca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivojka Kevca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 001972 10 Kž od 13. aprila 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 001972 09 K od 28. decembra 2009.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milivojko Kevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Crkvenog, opština Ribnik, u vrijeme podnošenja apelacije na izdržavanju zatvorske kazne u KPZ Foča, podnio je 14.juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 001972 10 Kž od 13. aprila 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 001972 09 K od 28. decembra 2009. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je zatraženo 5. oktobra 2011. godine da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 28. decembra 2011. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 001972 09 K od 28. decembra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 001972 10 Kž od 13. aprila 2010. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS. Apelant je, nakon što je sud utvrdio pojedinačne kazne za navedena krivična djela, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina, u šta mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Od apelanta je oduzeta i automatska puška detaljno opisana u dispozitivu prvostepene presude.
3. Sudovi su, nakon provedenog postupka, zaključili da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant, u vrijeme i na način detaljno opisan u dispozitivu prvostepene presude, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, lišio života Dobru Vračar (u daljnjem tekstu: oštećena) u njenoj kući, automatskom puškom čije nabavljanje, držanje i nošenje građanima nije dozvoljeno. U postupku pred Okružnim sudom izvedeni su brojni materijalni dokazi koji su detaljno pobrojani u obrazloženju prvostepene presude, saslušani su brojni svjedoci, a provedeno je i nekoliko vještačenja uključujući, između ostalih, balističko i vještačenje tragova barutnih ostataka kod apelanta. Iz opširne analize svih provedenih dokaza, prvostepeni sud je zaključio, a drugostepeni je u potpunosti takav zaključak prihvatio, da je apelant kriv za krivična djela za koje je osuđen, te da takav zaključak nije mogao biti doveden u sumnju niti jednim apelantovim prigovorom. Naročito, prvostepeni sud je odbio apelantov prijedlog da se provede DNA vještačenje dlaka pronađenih na kačketu za koji je utvrđeno da pripada apelantu i koji je pronađen ispred prozora kuće u kojoj je oštećena ubijena. Ovo je obrazloženo, između ostalog, i time da je apelant ovaj dokaz predložio „nakon što su se iscrpili svi dokazi“, pa je sud ocijenio da je takav prijedlog bio usmjeren na odugovlačenje postupka. Osim toga, sud je smatrao da je ovakav dokaz bio nepotreban, jer je iz svih drugih provedenih dokaza mogao nesumnjivo zaključiti da je apelant počinio navedena krivična djela, što je detaljno obrazložio. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio ovakvu ocjenu prvostepenog suda, ukazavši naročito na to da je, između ostalog, balističkim vještačenjem utvrđeno da je pucano iz puške koja je pronađena kod apelanta, da su drugim vještačenjem na apelantovim rukama pronađeni tragovi baruta, te da su i svi iskazi svjedoka pravilno i pažljivo analizirani i cijenjeni.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija, a pozvao se i na pravo „na ličnu slobodu“ i pravo na slobodu kretanja. U obrazloženju svojih navoda, apelant je opširno osporio izvedene dokaze i naveo da smatra da tim dokazima nije dokazano da je baš on ubio oštećenu, te da je to mogao učiniti i neko drugi. U tom smislu, apelant navodi da su sudovi odbiti izvesti „krucijalni dokaz“ koji je predložio, odnosno DNA analizu dlaka pronađenih na kačketu, te da smatra da je odbijanje izvođenja tog dokaza bilo proizvoljno. Također, apelant navodi da to i nije bio njegov kačket i da njegov advokat, koji je bio određen po službenoj dužnosti, nije „preduzimao ni minimalne radnje u korist odbrane“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U odnosu na apelantovo pozivanje na pravo na „ličnu slobodu“ i na slobodu kretanja, Ustavni sud zapaža da se apelant samo paušalno pozvao na ova prava, jer u tom pravcu nije dao bilo kakvu argumentaciju, niti ima išta što bi ukazalo da je povreda ovih prava moguća. Stoga Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno „prima facie“ neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić