Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2473/10 (M. M.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Državno vlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2473/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2473/10, rješavajući apelaciju Milivoja Miloševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Miloševića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000325 09 Uvp od 6. aprila 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000325 09 U od 31. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoj Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) sa Jahorine, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 23. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 000325 09 Uvp od 6. aprila 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 000325 09 U od 31. augusta 2009. godine.

2. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 U 000325 09 U od 31. augusta 2009. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba podnesena protiv odluke Opštine Trnovo broj 01-

265/08 od 25. decembra 2008. godine o načinu i uslovima prodaje neposrednom pogodbom neizgrađenog građevinskog zemljišta u državnoj svojini. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 15. stav 2. Zakona o upravnim sporovima RS („Službeni glasnik RS“ broj 109/05) propisano da se tužba u upravnom sporu podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. S tim u vezi je navedeno je da je apelant predmetnu odluku Opštine Trnovo primio 12. januara 2009. godine o čemu postoji dokaz u spisu predmeta - potpisana dostavnica, te da je tužbu protiv te odluke podnio tom sudu 6. aprila 2009. godine iz čega proizlazi da je tužba podnesena nakon proteka roka od 30 dana od dana prijema upravnog akta te je apelantova tužba neblagovremena.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud presudom broj 14 0 U 000325 09 Uvp od 6. aprila 2010. godine odbio kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je apelant u zahtjevu naveo da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o njegovoj tužbi trebao voditi računa da u navedenoj odluci Opštine Trnovno nije navedena uputa o pravnom lijeku i roku u kojem se tužba mora podnijeti te kako je apelant neuka stranka da je zbog toga njegova tužba blagovremena. U vezi s tim Vrhovni sud je obrazložio da je odredbama člana 194. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku propisano da pismeno rješenje pa time i odluke donesena u upravnoj stvari, sadrži između ostalog i uputstvo o pravnom lijeku ali da je članom 198. stav 5. istog zakona propisano da kada u rješenju nije dato nikakvo uputstvo ili je ono nepotpuno, stranka može postupiti prema propisima (u ovom slučaju po odredbama člana 15. stav 2. Zakona o upravnim sporovima) a može i u roku od osam dana tražiti od organa koji je rješenje donio da ga dopuni uputstvom o pravnom lijeku u kojem slučaju rok za tužbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja. Vrhovni sud je istakao da kako apelant ne tvrdi niti nudi dokaz da je postupio prema navedenim zakonski odredbama to se, po mišljenju Vrhovnog suda, njegovi prigovori ne mogu uvažiti te je iz tog razloga neosnovan i zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su sudovi morali voditi računa da u spornoj odluci Opštine Trnovno nije navedena pouka o pravnom lijeku i da on zbog toga nije mogao podnijeti tužbu u zakonskom roku jer je neuka stranka. Apelant navodi da je moguće da stranka može znati za mogućnost da traži dopunu upravnog akta u smislu navođenja pouke o pravnom lijeku, ali da sudovi moraju uzeti u obzir da neuka stranka, kakva je apelant, ne mora znati za postojanje takve mogućnosti i da zbog toga moraju smatrati svaku tužbu neuke stranke blagovremenom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je apelantova tužba neblagovremena pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, u vezi apelantovog navoda da je bio neuka stranka, primjećuje da je apelanta u postupku pred redovnim sudovima zastupalo stručno lice-advokatkoji je u apelantovo ime podnio i tužbu Okružnom sudu zbog čega se apelant ne može smatrati neukom strankom pa su ovi navodi apelanta neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pri tom apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Dakle, član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter što znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. Imajući u vidu navedeno te dovodeći navedeno u kontekst sa elaboracijom iz prethodnih tačaka ove odluke koja je rezultirala zaključkom o nekršenju prava na pravično suđenje, te uzimajući u obzir da je apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe onemogućio redovne sudove da, eventualno, odlučuju o meritumu njegovog predmeta, Ustavni sud smatra i da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2473/10 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio