Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2510/13 (O. S. i I. A.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
- Lišavanje slobode
- Krivični postupak
- Habeas corpus – postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2510/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2510/13, rješavajući apelaciju Olivera Sivonjića i Ivice Ančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olivera Sivonjića i Ivice Ančića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 074335 13 Kv od 31. maja 2013. godine i broj 51 0 K 074335 13 Kpp od 27. maja 2013. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olivera Sivonjića i Ivice Ančića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 074335 13 Kv od 31. maja 2013. godine i broj 51 0 K 074335 13 Kpp od 27. maja 2013. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Oliver Sivonjić i Ivica Ančić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), iz Travnika, trenutno smješteni u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, koje zastupa Branka Praljak, advokat iz Novog Travnika, podnijeli su 7. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 51 0 K 074335 13 Kv od 31. maja 2013. godine i rješenja Općinskog suda, broj 51 0 K 074335 13 Kpp od 27. maja 2013. godine.
2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda, broj 51 0 K 074335 13 Kpp od 27. maja 2013. godine, donesenom po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) za određivanje pritvora, apelanatima je, iz osnova člana 146. tač. b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), određen pritvor počevši od 26. maja 2013. godine u 02,10 sati, kada su lišeni slobode, s tim da na temelju predmetnog rješenja pritvor može trajati najduže mjesec dana od časa lišenja slobode.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora prema apelantima zbog osnovane sumnje da su 25. maja 2013. godine oko 22,30 sati počinili krivična djela izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH i krivičnim djelom oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH. Tužilaštvo je predložilo da se prema apelantima odredi pritvor iz razloga predviđenih članom 146. tač. b) i c) ZKP FBiH. Nakon razmatranja navoda Tužilaštva i odbrane, te nakon izvršenog uvida u dostavljene dokaze Tužilaštva, koje je precizirao u obrazloženju rješenja, Općinski sud je ocijenio da je prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora za apelante osnovan u dijelu koji se odnosio na postojanje osnovane sumnje o počinjenju inkriminisanih radnji, kao osnovnog uslova za određivanje pritvora, kao i prijedlog Tužilaštva u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. S tim u vezi, istaknuto je da je postojanje osnovane sumnje kao opće formalno-pravne pretpostavke za zakonitost određivanje mjere pritvora da su apelanti počinili predmetna krivična djela utvrđeno na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo sudu uz prijedlog za određivanje pritvora, bliže nabrojanih u obrazloženju rješenja. Cijeneći izvedene dokaze, Općinski sud je utvrdio postojanje osnovane sumnje u onoj mjeri koja je opravdavala postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili predmetna krivična djela.
4. Nadalje, po mišljenju Općinskog suda, u cijelosti je osnovan prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. S tim u vezi, istaknuto je da je iz iskaza oštećenog proizilazilo da je sa apelantima u izvršenju predmetnih krivičnih djela učestvovala još jedna osoba čiji identitet je bio nepoznat, pa bi, po mišljenju Općinskog suda, boravkom na slobodi apelanti mogli uticati na saučesnika. Dalje je navedeno da su apelanti osporili da su počinili predmetna krivična djela opisujući mjesto i vrijeme gdje su se nalazili u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te su naveli imena osoba sa kojima su se susretali predmetnog dana, a posebno u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Imajući u vidu prethodno navedeno, Općinski sud je smatrao da bi apelanti mogli utjecati na navedene svjedoke, jer njihove izjave nisu uzete od ovlaštenih organa. Općinski sud je istaknuo da je iz izjave svjedoka oštećenih Mileta Milijaševića i Daria Milijaševića proizilazilo da su apelanti, kao i treće, nepoznato lice, pred njihovu kuću došli sa sivim vozilom, koje nije pronađeno, te da je iz izjave drugoapelanta proizilazilo da koristi vozilo koje je sive boje. Kako predmetno vozilo nije pronađeno i po navodima Tužilaštva za istim je raspisana potraga, po mišljenju Općinskog suda, bila je opravdana bojazan Tužilaštva da bi apelanti puštanjem na slobodu mogli uništiti ili sakriti predmetno vozilo kao trag važan za krivični postupak. Općinski sud je smatrao prihvatljivim da Tužilaštvo i dalje u toku istrage mora ispitati svjedoke koje su apelanti naveli, te s obzirom da istraga nije okončana i da navedeni svjedoci nisu saslušani, apelanti bi boravak na slobodi mogli iskoristiti da ometaju istragu uticajem na svjedoke, kao i na saučesnika. Na kraju, Općinski sud je ocijenio da pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka
c) ZKP FBiH (da će apelanti boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo) nije osnovan, iz razloga što nisu bili ispunjeni uslovi za određivanje pritvora iz navedenog osnova, opširno obrazlažući svoje mišljenje.
5. Rješenjem Općinskog suda, broj 51 0 K 074335 13 Kv od 31. maja 2013. godine, odbijena je kao neosnovana žalba braniteljice apelanata izjavljena protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda.
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi braniteljice apelanata na pritvorski osnov iz člana 146. stav l. tačka b) ZKP FBiH, jer je sudija za prethodni postupak donio odluku zasnovanu na konkretnim podacima koji su navedeni u rješenju. Dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da je sudija za prethodni postupak izveo pogrešan zaključak i da nema zakonskog osnova da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela za koja se sumnjiče, jer navedeno proizilazi iz priloženih izjava saslušanih svjedoka kao i materijalnih dokaza Tužilaštva, koji su se nalazili u spisu. Po mišljenju Općinskog suda, sudija za prethodni postupak je pravilno ocijenio da postoji pritvorski osnov iz tačke b) ZKP FBiH, jer se osnovano može očekivati da će apelanti boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, koje je Tužilaštvo imalo namjeru saslušati u toku istrage, kao i saučesnika - treću osobu za koju još nije utvrđen identitet. Nadalje, zaključeno je da su neosnovani žalbeni navodi da sudija za prethodno saslušanje nije obrazložio u rješenju postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili predmetna krivična djela. Po ocjeni Općinskog suda, pitanje postojanja osnovane sumnje, jeste guaestio facti, koje se rješava primjenom načela slobodne ocjene dokaza, te je osnovana sumnja niži stepen izvjesnosti da je krivično djelo počinjeno i da ga je počinilo određeno lice.
7. Općinski sud je istaknuo da je u prvostepenom rješenju navedeno da je izvršen uvid u dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora, iz kojih je vidljivo da su ispitani svjedoci i oštećeni Mile Milijašević i Dario Milijašević, te svjedok Milko Gazibarić, te da je izvršen uvid u materijalne dokaze Tužilaštva. Na osnovu navedenih dokaza, sudija za prethodni postupak je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili predmetna krivična djela, i to primjenom principa slobodne ocjene dokaza. Općinski sud je smatrao da je navedena ocjena sudije za prethodni postupak bila zasnovana na konkretnim podacima koje je naveo u prvostepenom rješenju i da su navedeni podaci prouzrokovali sumnju određenog kvaliteta koji je opravdavao takav zaključak. Istaknuto je da je sudija za prethodni postupak u obrazloženju prvostepenog rješenja naveo valjane razloge za određivanje pritvora iz člana 146. stav l. tačka b) ZKP FBIH. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da je iz cijelog spisa bilo vidljivo da su apelanti negirali počinjenje krivičnih djela, a da su saslušani svjedoci - oštećeni ukazivali na drugačije stanje, odnosno potvrđivali da su apelanti kritične prilike postupali na način kako su se i teretili. Nadalje, iz iskaza navedenih svjedoka proizilazilo je da je treća osoba koja je bila sa apelantima bila nepoznatog identiteta, te da je svjedok Mile Milijašević sumnjao da je to bio Milko Gazibarić. Stoga je zaključeno da je bilo vrlo vjerovatno da bi apelanti boravak na slobodi mogli iskoristiti uticajem na treću osobu saučesnika kao i na svjedoke koje je Tužilaštvo imalo namjeru saslušati. Na navedeni način apelanti su mogli omesti vođenje krivičnog postupka, te da je postojala osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, i izmijeniti dokaze ili tragove važne za postupak. Općinski sud je naveo da su se naročite okolnosti ogledale i u činjenici da je saslušani oštećeni svjedok Mile Milijašević tvrdio da ovo nije bilo prvi put da se prema njegovoj kući bacaju bombe i da mu razlozi za to nisu poznati, s tim da je jednom dok se nalazio u kući neko pucao iz vatrenog oružja i da je navedeno po njegovom mišljenju uradio prvoapelant. Nadalje, tvrdio je da ga je drugoapelant (u obrazloženju rješenja očito omaškom navedeno Ivica Andrić) jednom napao željeznom šipkom kad je istog prepoznala njegova supruga, koja je bila sa njim. Po mišljenju Općinskog suda, navedeno je opravdavalo i upućivalo na postojanje naročitih okolnosti, jer je kod oštećenog postojao opravdani strah i nesigurnost upravo zbog predmetnog događaja, kao i činjenice da se u zadnjih nekoliko mjeseci na njegovu kuću kontinuirano vršili napadi i da su i na taj način životi ugroženi.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava vide u povredi odredbe člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. Apelanti ističu da se prvostepeno rješenje temelji na pretpostavkama suda, da bi apelanti boravkom na slobodi mogli ometati istragu na način da sakriju ili unište neko neodređeno vozilo, da utječu na svjedoke koje treba saslušati i na eventualnog saučesnika. Dalje navode da Općinski sud u drugostepenom postupku nije uopće razmatrao navode koji su istaknuti u njihovoj žalbi, te da je obrazlagao postojanje osnovane sumnje iako istom žalba nije prigovarala. Nadalje, u žalbenom postupku nisu ocijenjeni navodi apelanata da se pritvor može po predmetnom zakonskom osnovu odrediti samo ako postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače i da u prvostepenom rješenju nisu bile navedene te naročite okolnosti. Također, apelanti tvrdi da Općinski sud nije cijenio ni žalbeni navod da sama činjenica da treba saslušati svjedoke i da jedan saučesnik nije otkriven nije dovoljno da se odredi mjera pritvora po predmetnom osnovu. Apelanti također tvrde da su se u žalbi pozvali na odluku Ustavnog suda AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, koju primjenjuju svi sudovi u Bosni i Hercegovini kod razmatranja osnovanosti prijedloga za određivanje pritvora po predmetnom zakonskom osnovu, a koja nije ništa značila Općinskom sudu. Smatraju da navod Općinskog suda u drugostepenom rješenju koji se odnosio na naročite okolnosti, nije se mogao podvesti pod one koje predviđa član 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH i o kojem govori odluka Ustavnog suda na koji se žalba pozivala. S obzirom na navedeno, apelanti smatraju da im je prekršeno temeljno pravo osumnjičenih garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 4. Evropske konvencije - pravo na žalbu na odluku o pritvoru habeas corpus.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije prema kojem Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža osnovne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garantira osobi lišenoj slobode da mora imati «pristup sudu» kako bi se ispitala zakonitost inicijalnog lišenja slobode i produženja trajanja te mjere. Dalje proizlazi da sudovi koji ispituju zakonitost određivanjem pritvora moraju odlučiti «hitno» ili «bez odlaganja» i moraju narediti puštanje osobe iz pritvora ako njezino pritvaranje nije u skladu sa zakonom. Zahtjev da takva odluka mora biti donesena po hitnom postupku odnosi se na odluku u prvoj instanci koja se izjašnjava o tome je li hapšenje zakonito, kao i na svaku žalbu na tu odluku predviđenu domaćim pravom i postupkom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Navara protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine).
13. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je iz činjenica predmeta nesporno da su apelanti, u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, koristili «pristup sudu» kako bi se ispitala zakonitost lišenja slobode, te je evidentno da je redovni sud prilikom odlučivanja o pritvoru odlučivao «hitno» ili «bez odlaganja», pa u tom segmentu očigledno (prima facie) nema elemenata koji bi ukazivali da je došlo do povrede ovih prava apelanata.
14. Međutim, s obzirom na to da apelanti navode da se osporena rješenja zasnivaju na pretpostavkama suda i da nisu postojale naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Ustavni sud zaključuje da apelanti smatraju da se u njihovom slučaju radilo o lišavanju slobode koje nije bilo zakonito a što bi za posljedicu, u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, imalo oslobađanje apelanata.
15. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora, zaključili i obrazložili zašto smatraju da postoji osnovana sumnja da su apelanti izvršili krivična djela koja su im se stavljala na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da su izvršena predmetna krivična djela kao općeg uslova za određivanje pritvora. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili i detaljno obrazložili svoj zaključak o tome da su u predmetnom slučaju ispunjeni i posebni razlozi za određivanje pritvora iz 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili postojanje veze između apelanata i saučesnika i svjedoka koje treba saslušati, te zašto smatraju da bi puštanjem na slobodu apelanti mogli ometati krivični postupak. Ustavni sud zapaža da je prilikom odlučivanja o žalbi apelanata Općinski sud naveo detaljne razloge zašto navodi apelanata nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a što i jeste pitanje koje se prvenstveno ubraja u nadležnost redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju prilikom određivanja pritvora u cijelosti zadovoljeni zahtjevi iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te zaključuje da ne postoji ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju prilikom donošenja osporenih rješenja. Apelanti su imali i koristili pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode na način kako to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U odnosu na pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, Ustavni sud smatra da pozivanje apelanata na navedenu odluku nije relevantno u konkretnom slučaju s obzirom da se navedeni slučaj razlikuje od ovog kako u pogledu činjeničnog supstrata tako i u odnosu na pravna pitanja koja pokreće.
Preuranjenost apelacije
17. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanata, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njih, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić