Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2526/10 (P. Š.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2526/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2526/10, rješavajući apelaciju Pere Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Šarića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000557 10 Gz od 20. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu –Odjeljenje u Tomislavgradu broj 068-2-P-08-000 271 od 10. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna podnio je 25. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 P 000557 10 Gz od 20. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-08-000 271 od 10. decembra 2009. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kako ne bi nastupile nesagledive posledice zbog osporenih presuda. Apelant je dopunio apelaciju 11. aprila 2011. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-08-000 271 od 10. decembra 2009. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženih Miroslava Spreme i Zdravka Marića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) radi utvrđenja prava vlasništva, utvrđeno je da je apelant vlasnik i posjednik nekretnine označene kao k.č. br. 457/1 Slačica, njiva 6. klase, površine 633 m2, upisana u pl. broj 761 i zk. ul. br. 91 k.o. Otinovci sa dijelom 1/1 (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da priznaju pravo vlasništva apelantu, kao i da se poništi kupoprodajni ugovor zaključen između tuženih koji je ovjeren pred Općinskim sudom 11. septembra 2006. godine. Također je odbijen apelantov prijedlog za izdavanje privremene mjere na način naveden u izreci presude. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove postupka. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u dosuđujućem dijelu osnovan, jer je apelant uspio dokazati da je, u skladu sa članom
32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO), postao vlasnik predmetne nekretnine kupoprodajom i dosjelošću, jer je tu nekretninu kupio i neometano koristio u razdoblju od 1985. godine do 2006. godine. Općinski sud je, također, utvrdio da drugi pročitani dokazi kao što su kupoprodajni ugovor, zk. izvaci, prijepis posjedovnog lista, rješenje Općinskog suda jasno ukazuju da su izdani od ovlaštenih državnih organa i da su, upravo zbog tog razloga, prihvaćeni kao vjerodostojni, jer su sačinjeni u granicama ovlaštenja koje oni imaju. Međutim, drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi priznaju pravo vlasništva i da se poništi kupoprodajni ugovor koji su zaključili tuženi, kako je naveo Općinski sud, apelant nije uspio dokazati, jer je drugotuženi kupio nekretninu, sačinio valjani kupoprodajni ugovor, platio porez i valjano se uknjižio u javne knjige kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine. Općinski sud je utvrdio da je drugi dio tužbenog zahtjeva neosnovan, jer se, prema članu 38. ZOVO-a, pravo vlasništva na nekretnini na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nosilac savjestan. Dalje se navodi da je drugotuženi prvi stekao pravni osnov za prijenos prava vlasništva, a to je sačinjavanje kupoprodajnog ugovora od 11. septembra 2006. godine, dakle, znatno prije predmetne presude, pa u tom smislu jasno je da je on, u skladu sa zakonom, uknjižio se kao vlasnik predmetne nekretnine u javnim knjigama Općinskog suda, te u katastru nekretnina Općine Kupres. Navedeno je da, u slučaju dvostruke prodaje nekretnina, vlasnik zemljišta postaje onaj koji je prvi zatražio i dobio uknjižbu na što upućuje član 38. ZOVO, kao i pravno pravilo broj 440. Opšteg građanskog zakonika. Stoga je, po ocjeni Općinskog suda, drugi dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan, pa ga je Općinski sud odbio pozivajući se, pored navedenih odredbi, i na čl. 7, 102, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH).
3. Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 P 000557 10 Gz od 20. aprila 2010. godine, donesenoj po žalbi apelanta i drugotuženog, žalba drugotuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev (kojim je utvrđeno da je apelant vlasnik i posjednik spornih nekretnine sa 1/1), tako da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen. Preinačena je i odluka o troškovima postupka na način da je apelant dužan naknaditi drugotuženom troškove postupka u preciziranom iznosu (umjesto da svaka stranka snosi svoje troškove postupka). Konačno, Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Po mišljenju Kantonalnog suda, nesporna je činjenica da apelant ne posjeduje kupoprodajni ugovor za predmetnu nekretninu, a apelantovi prigovori da kupoprodajni ugovor nije proveo kroz zemljišne knjige i katastar nekretnina i da je on zagubljen zbog rata je neuvjerljiv, nelogičan i neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je apelant, ukoliko je kupio predmetnu nekretninu i sačinio kupoprodajni ugovor 1984. ili 1985. godine, mogao i imao dovoljno vremena, više od šest godina do izbijanja rata, da provede predmetni ugovor kroz zemljišne knjige i katastar nekretnina, jer nije imao nikakvih prepreka da to ne učini. Kantonalni sud je zaključio da je apelant dužan dokazati vlasništvo na predmetnoj nekretnini ili svoj kvalifikovan posjed, tj. da je predmetnu nekretninu pribavio po pravnom osnovu i na zakonit način, da nije znao niti je mogao znati da nije postao njen vlasnik. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da mu tuženi priznaju pravo vlasništva i dozvole zemljišnoknjižni upis na predmetnoj nekretnini i da se poništi navedeni kupoprodajni ugovor zaključen između tuženika kao neosnovan. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo, a nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka.
4. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iznoseći hronologiju pravnih radnji, kao i odluke redovnih sudova, apelant navodi da iz činjeničnog opisa i pravnih zaključaka jasno proističe da su osporavane presude kontradiktorne i rezultat očigledne proizvoljne i pogrešne primjene zakona, čime je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje koji se odnosi na pristrasnost suda, i to u dijelu kada se govori o proizvoljnoj primjeni i tumačenju prava. Stoga, apelant je 11. aprila 2011. godine obavijestio Ustavni sud da je njegova revizija u konkretnom predmetu odbačena iz formalnih razloga.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe ZOVO-a i ZPP a takvo obrazloženje Ustavni sud, u okolostima konkretnog predmeta, ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, pokazuju se paušalnim i apelantovi navodi vezani za navodnu pristrasnost suda zbog proizvoljne i pogrešne primjene zakona. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da, ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristrasan, mora konkretno navesti u čemu se ogleda ta pristrasnost, te u vezi s tim priložiti valjane dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/02). Međutim, nesporno je da apelant u konkretnom slučaju ne nudi nikakve konkretne dokaze u odnosu na navodnu pristrasnost suda, a ono što je iznio kao argument ne može dovesti u pitanje poštivanje principa nepristrasnosti suda u konkretnom slučaju. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić