Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2539/10 (C. I.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2539/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2539/10, rješavajući apelaciju Cvijete Iličković na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvijete Iličković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001473 od 1. juna 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-73/03 od 22. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cvijeta Iličković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića podnijela je 25. juna 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001473 od 1. juna 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 003-0-Gž-
07-000599 od 29. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-73/03 od 22. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-73/03 od 22.01.2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, obavezan je tuženi JZU Klinički centar Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke odgovorne sestre na kojima je radila prije nezakonitog prestanka radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove, uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 18. maja 1995. godine tako što će uvezati radni staž nadležnom ZPIO/MIO, uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u ukupnom iznosu od 17.056,42 KM. Istom presudom je tuženi obavezan da apelantici naknadi materijalnu štetu radi nezakonitog prestanka radnog odnosa koja se odnosi na naknadu za vrijeme čekanja za period od 18. maja 1995. godine pa do 5. maja 2000. godine, a od 6. maja 2000. godine pa do povratka apelantice na posao izgubljene zarade u visini plaće koju bi apelantica primila da je radila na radnom mjestu odgovorne sestre, u pojedinačno naznačenim iznosima za navedene mjesece, sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe 20. augusta 1998. godine, pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka (stav I izreke prvostepene presude). Nadalje je, stavom II presude, u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelantice da joj tuženi za precizirane mjesece (u periodu od maja 1995. godine do aprila 2000. godine) isplati precizirane iznose. Općinski sud je utvrdio da iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelantica upućena na čekanje na osnovu rješenja tuženog broj 30/2-20 -88 /93 i to počev od 27. decembra 1993. godine do daljnjeg. Navodi se da je apelantica bila na čekanju u momentu donošenja Zakona o radu („Službene novinama FBiH“ broj 43/99) do perioda 5. maja 2000. godine, a u smislu odredbe člana 143. stav 1 navedenog zakona, kojim je propisano da radnik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostaju u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona, ukoliko ga poslodavac prije isteka navedenog roka ne pozove na rad. Dalje se navodi da apelantici za navedeni period pripada naknada koju su u to vrijeme dobijali radnici koji su se nalazili na čekanju a na osnovu podataka koje je dostavio tuženi i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je uradio pismeni nalaz i mišljenje na osnovu dokumentacije tuženog. Što se tiče radno - pravnog statusa apelantice poslije navedenog datuma tj. 5. maja 2000. godine, imajući u vidu činjenicu da je Odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice kao nezakonite postala pravosnažna, mišljenje je Općinskog suda da apelanticu treba vratiti na posao na radne poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi ili na radno mjesto odgovorne sestre, te joj isplatiti sve zaostale plaće shodno dostavljenom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, a za utuženi period. Naime, iz podataka tuženog od ranije, a i podataka od 17. novembra 2006. godine, proizilazi da tuženi upošljava nove zaposlenike na određeno i na neodređeno radno vrijeme, dakle postoji potreba periodično za novim kadrovima. Obzirom da je apelantica u periodu 1993. godine pa nadalje rješenjem tuženog upućena na čekanje to joj na osnovu donesenog rješenja i važećeg Zakona o radu pripada 50% plaće, a kako je to utvrdio vještak finansijske struke u svom nalazu. S obzirom na navedeno Općinski sud je zaključio da je dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na isplatu pune plaće za period od maja 1995. godine do aprila 2000. godine, zbog čega je donio odluku kao u stavu II izreke presude
3. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000599 od 29. aprila 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice izjavljena protiv odbijajućeg (stav II) dijela prvostepene presude i presuda u tom dijelu potvrđena (isplata preciziranih iznosa pune plaće za period od maja 1995. godine do aprila 2000. godine). Nadalje, žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelanticin zahtjev da se vrati na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove, da joj tuženi isplati izgubljenu zaradu u visini naknade plaće koju bi primala za period od 6. maja 2000. godine pa do povratka na posao, te pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kao i pravo na uvezivanje radnog staža za taj period. Kantonalni sud je obavezu tuženog da uplati doprinose nadležnom PIO-u sa dosuđenog iznosa od 17.056.42 KM ovom presudom smanjio na iznos od 2.620.87 KM. Prvostepena presuda je ostala neizmijenjena u ostalom dijelu stava I izreke koji se odnosi na dosuđenu naknadu plaće apelantici za vrijeme čekanja posla u periodu od 18. maja 1995. godine pa do 5. maja 2000. godine i za uvezivanje radnog staža za taj period, dok je u dijelu dosuđene kamate za taj period (od dana podnošenja tužbe) prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je apelantica u momentu prestanka radnog odnosa bila na čekanju posla, a da po stupanju na snagu novog Zakona o radu nije pozvana na rad, zbog čega joj se i za period od 18. maja 1995. godine do 5. maja 2000. godine, može uspostaviti samo radno-pravni status radnika na čekanju posla i za taj period, shodno odredbi člana 143. stav 3. Zakona o radu, priznati joj naknadu plaće u visini od 50 % utvrđene naknade za čekanje po odluci poslodavca, zbog čega je i po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno postupio prvostepeni sud kada je tužiteljicu odbio sa zahtjevom iz stava II izreke pobijane odluke. Stoga je valjalo žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu (stav II izreke), temeljem odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), potvrditi kao pravilnu i zakonitu, a u odnosu na dosuđujući dio stava I izreke, koji se odnosi na dosuđenu naknadu plaće za čekanje posla za taj isti period počev od od 18. maja 1995. godine do 5. maja 2000. godine, kao i za uvezivanje radnog staža za isti period, kao neožalben, valjalo je prvostepenu presudu ostaviti neizmijenjenom (član 221. ZPP-a). Međutim, Kantonalni sud je zaključio da se osnovano žalbom tuženog ukazuje da je prvostepeni sud usvajajući zahtjev apelantice za povratak na posao, te uspostavu svih prava iz radnog odnosa i za period nakon 5. maja 2000. godine, pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 145. Zakona o radu, pogrešno nalazeći da je shodno toj zakonskoj odredbi raniji zakon o radnim odnosima tj. propisi u vezi s njim, povoljniji za apelanticu pošto je tužba podnesena prije stupanja na snagu Zakona. o radu. Naime, po mišljenju Kantonalnog suda, apelantica je stupanjem na snagu Zakona o radu zatečena na čekanju posla i u tom statusu je mogla ostati najduže 6 mjeseci, tj. do 05. maja 2000. godine, ako je tuženi kao poslodavac ne pozove na posao. Prema zaključku Kantonalnog suda, kako to u ovom slučaju tuženi nije učinio, to je suprotno rezonovanju prvostepenog suda, apelantica došla pod udar odredbe člana 143. stav 4. Zakona o radu (član 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu) i njen radni odnos prestao je po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, na što i žalba tuženog osnovano ukazuje, sa pravom apelantice na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, o čemu je prvostepeni sud pravilno odlučio, te pravu na zahtjev na otpremninu.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001473 od 1. juna 2010. godine revizija je djelimično usvojena, obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o toku zakonske zatezne kamate na pojedine dosuđene iznose tako da kamate teku počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa svakog petnaestog u mjesecu za protekli mjesec(a ne kako je nižestepenim presudama bilo odlučeno od dana podnošenja tužbe), dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Kako je naveo Vrhovni sud, pravilnom primjenom pravila materijalnog prava drugostepeni sud smatra da je apelantica stupanjem na snagu Zakona o radu zatečena na čekanju posla i u tom je statusu mogla ostati najduže šest mjeseci, tj. do 05. maja 2000. godine, ako je tuženi kao poslodavac ne pozove na posao, što ovaj nije učinio. Navodi se da je ovakav status apelantice ostao neizmijenjen poništenjem odluke tuženog broj 30/2-7-87/95 od 18. maja 1995. godine kojom je apelantici prestao radni odnos po sili zakona dana 5. maja 2000. godine, dosljedno čemu da se njen tužbeni zahtjev u navedenom dijelu pokazuje neosnovanim, koji zaključak opredjeljuje odluku toga suda o preinačenju prvostepene presude u navedenom dijelu na način da se apelantica odbija sa ovim u cjelosti. Pri navedenom drugostepeni sud smatra da nije došlo ni do povrede odredbi člana 143. stav 8. Zakona o radu iz razloga što apelantica nije dokazala odlučne činjenice o ostvarenju zakonskih uvjeta za njegovu primjenu. Vrhovni sud je istakao da je, suprotno revizionim tvrdnjama, drugostepeni sud rješavajući o žalbama apelantice i tuženog u smislu odredbi člana 231. ZPP pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelantica zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, kao i u pogledu odlučnih tvrdnji prigovora iznešenim tokom prvostepenog postupka. Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora apelantice, a osnovanosti žalbenih navoda tuženog, drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama procesnog i materijalnog prava na koje se i pozvao u obrazloženju pobijane presude.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je nadalje istakao da su dosljedno navedenom, cijeneći da su u razrješenju spornog odnosa u navedenom dijelu, slijedom označenih pravila materijalnog prava, nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, kojim je vezan i Vrhovni sud, pravilno je izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržanim u navedenim odredbama na koje se pozvao drugostepeni sud pobijanom presudom, dosljedno čemu se revizijski razlog apelantice u vidu pogrešne primjenu materijalnog prava pokazuje neosnovanim. Kako je apelantica u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, u skladu sa pravilima materijalnog prava, ovaj opredijelila počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa petnaestog u mjesecu za protekli mjesec, Vrhovni sud je obje nižestepene presude u navedenom dijelu preinačio.
6. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da iz činjeničnog supstrata tužbe proizilazi da je primjena zakona bila proizvoljna, odnosno u predmetnom postupku je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, tako da su i materijalno-pravni propisi proizvoljno i nepravično primjenjeni na apelantičinu štetu. Apelantica predlaže da uvaži ovu apelaciju i utvrdi povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu te da se osporene presude ukine, a da ostavi na snazi presuda Općinskog suda broj P-7/03 od 22. januara 2007. godine ili da ukine presude i predmet vrati Kantonalnom sudu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojij će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić