Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2573/10 (D. B.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Uređenje međa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2573/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2573/10, rješavajući apelaciju Dragutina Bjeloglava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragutina Bjeloglava podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 399 od 28. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 354 od 12. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje Nevesinje broj P-7/05 od 17. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragutin Bjeloglav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnio je 25. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 399 od 28. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 354 od 12. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
7/05 od 17. jula 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-7/05 od 17. jula 2007. godine odbijen je apelantov precizirani tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je međa između parcele tuženog Ratomira Ivkovića (u daljnjem tekstu: tuženi) i apelantove parcele na putu, bliže precizirano u izreci presude, a sve prema skici snimanja od 7. oktobra 2003. godine, koja se proglašava sastavnim dijelom presude, te obaveže tuženi da zauzeti dio zemljišta preda apelantu u posjed na način što će ogradu između njih ukloniti i postaviti po navedenom pravcu, uz obavezu naknade troškova parničnog postupka. Presudom je dalje obavezan apelant da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, bliže precizirane u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 451/87 od 30. augusta 1988. godine vidljivo da je u vanparničnom postupku utvrđena granica između predmetnih nekretnina na način bliže opisan u obrazloženju presude. Dalje je navedeno da Osnovni sud iz nalaza vještaka geodetske struke, odnosno njegove dopune, u kome je konstatovano da je površina spornog dijela zemljišta 84 m², nije mogao utvrditi koji je to zauzeti dio zemljišta, odnosno u kom dijelu parcele tuženog se nalazi navedeni dio, a koji je apelant tražio od tuženog da mu vrati u posjed. Osnovni sud je istaknuo da, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju apelant svojim preciziranim tužbenim zahtjevom tražio povraćaj dijela zauzetog zemljišta od tuženog, proizlazilo je da je pravni osnov tužbe utvrđenje svojinskih odnosa - vlasništva. Osnovni sud je ocijenio da u provedenom dokaznom postupku apelant nije dokazao u kom dijelu nekretnine tuženog je dio zemljišta za koje je smatrao da je tuženi bespravno zauzeo i trebalo da mu vrati, kao ni svojinu na spornom dijelu. Stoga su, po mišljenju Osnovnog suda, činjenice na osnovu kojih je apelant zasnivao tužbeni zahtjev ostale nedokazane, a tužbeni zahtjev neodređen. S tim u vezi, Osnovni sud je citirao član 37. Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari s tim da mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
4. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 354 od 12. februara 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev, prije svega, bio deklaratorne prirode iako je u tužbi naveo da se tuženi obavezuje da zauzeti dio zemljišta preda u posjed tužiocu, koji dio je u sebi sadržavao i supstancu kondemnatorne tužbe. Međutim, nije naveo koji dio zemljišta u kom dijelu parcele tuženog, kao ni njegovu površinu. Okružni sud je istaknuo da, zbog navedenih nedostataka i pod uslovom i da je udovoljeno tužbenom zahtjevu, postavljalo bi se pravno pitanje izvršnosti ovakve odluke, u smislu člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, te člana 37. ZOSPO, jer ona ne bi bila podobna za izvršenje. Po mišljenju Okružnog suda, predmet obaveze, između ostalog, morao je biti određen, odnosno odrediv. Stoga, analizirajući prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga, Okružni sud je smatrao da se nisu mogli prihvatiti žalbeni razlozi upućeni na povredu odredaba parničnog postupka (član 8. Zakona o parničnom postupku), jer je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Stoga je bio pravilan činjenični zaključak da apelant nije dokazao (čl. 7. i 123. stav l. Zakona o parničnom postupku) da tuženi neovlašteno drži u posjedu dio apelantovog zemljišta u površini od 84 m . Okružni sud je istaknuo da je odredbama člana 37. stav 2. ZOSPO propisano da vlasnik mora dokazati da stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, te da se stvar nalazi u faktičnoj vlasti tuženog. Kako je predmet spora u predmetnoj parnici bio vlasnički, a ne vanparnični postupak - uređenje međa, odnosno ponovno uspostavljanje međašnje linije (čl. 168. do 176. Zakona o vanparničnom postupku), kako je to po mišljenju Okružnog suda proizlazilo iz tužbenog zahtjeva, bio je pravilan i pravni zaključak prvostepenog suda kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude. Dalje, Okružni sud je ocijenio da ni ostali žalbeni razlozi nisu bili od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 399 od 28. aprila 2010. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se međna linija kao činjenica, prema relevantnim zakonskim odredbama, mogla uređivati po posljednjem mirnom posjedu ili po pravičnosti samo u vanparničnom postupku, a po jačem pravu pod uslovima predviđenim relevantnim propisima u vanparničnom postupku ili u parničnom postupku. Dalje je navedeno da se u parničnom postupku nije mogla samo postaviti granična linija između predmetnih parcela, nego se u predmetnom postupku odlučivalo o jačem pravu na spornoj međnoj površini. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda, u takvoj parnici bilo potrebno postaviti tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 37. ili člana 41. ZOSPO, odnosno kao zahtjev za utvrđenje jačeg prava na spornoj međnoj površini i zahtjev za predaju u posjed te površine. Pri tome bi se međna linija pokazala kao međna linija između sporne granične površine koja bi pripala parceli stranke čije je pravo na spornoj površini jače i parcele protivne strane. Vrhovni sud je istaknuo da su se u takvoj parnici morali utvrđivati svi oni esencijalni elementi koji zahtijevaju odredbe člana 37. (svojina i posjed) ili člana 41. ZOSPO, odnosno posjed tuženog i bolji kvalitet ranijeg posjeda apelanta (kvalifikovan posjed), pri čemu je bilo nužno da se radilo o individualno određenoj spornoj površini. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je u konkretnoj situaciji apelantov tužbeni zahtjev sadržavao zahtjev za utvrđenje međne linije između njegove parcele i parcele tuženog i zahtjev za predaju u posjed sporne međne površine bez konkretnog lociranja te površine, odnosno bez označavanja njene kvadrature, položaja i oblika uz navođenje katastarskih oznaka, čime bi se sporna površina individualizirala. Po mišljenju Vrhovnog suda, zahtjev za uređenje međe nije se mogao postaviti kao zahtjev za utvrđenje međne linije, jer međna linija ne predstavlja pravo ili pravni odnos čije bi se postojanje moglo tražiti tužbom za utvrđenje u smislu odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku. Istaknuto je da se tužbom za predaju u posjed po osnovu prava svojine, kao i tužbom za predaju u posjed po osnovu pretpostavljene svojine moglo zahtijevati povrat samo individualno određene stvari, što je u konkretnoj situaciji bila sporna međna površina koju apelant nije individualizirao u tužbenom zahtjevu. Stoga se po navedenom zahtjevu praktično nije moglo ni postupati. Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom na fazu postupka u kojoj je preciziran tužbeni zahtjev, prvostepenom sudu nije preostalo ništa drugo nego da tužbeni zahtjev odbije. Pri takvoj situaciji, po mišljenju Vrhovnog suda, bili su bez značaja apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni odredbe člana 37. ZOSPO i povredi člana 8. Zakona o parničnom postupku, odnosno pogrešnoj ocjeni dokaza, te stoga je bilo nepotrebno obrazlaganje navedenih prigovora.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je u skici snimanja i iskazom svjedoka saslušanog u postupku dokazana granica između predmetnih parcela. Tvrdi da je tužbeni zahtjev preciziran prema skici snimanja i skica je proglašena sastavnim dijelom tužbe, a u njoj su bile ucrtane međe na licu mjesta, fiksirane za trajne nepokretne objekte i stoga je ona podobna za izvršenje. Ističe da u skici snimanja vještak geometar nije „izbacio“ površinu, ali to ne smatra nužnim s obzirom na precizno urađenu skicu i fiksirane međe. Apelant smatra da je tužbeni zahtjev dokazao u cijelosti, te da mu je osporenim presudama uskraćeno pravo na pravično suđenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić