Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2633/10 (K. Z. i S. Z.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2633/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2633/10, rješavajući apelaciju Kasima Zukića i Sifeta Zukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Zukića i Sifeta Zukića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 Pr 001460 10 Pžp od 19. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kasim Zukić i Sifet Zukić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Bakića, Olovo, podnijeli su 29. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 Pr 001460 10 Pžp od 19. maja 2010. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Visokom - Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-1-PR-09-000 591 od 22. februara 2010. godine apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 37. stav 1. u vezi sa članom 23. stav 1. Zakona o šumama. Prvoapelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM i obavezan platiti troškove postupka. U rješenju je dalje navedeno da je drugoapelant odgovoran zbog propuštanja i da mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM, te je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka. Istim rješenjem apelanti su obavezani da oštećenoj Upravi za šumarstvo Zeničko-dobojskog kantona solidarno naknade štetu u iznosu bliže preciziranom u izreci rješenja.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da se na glavnom pretresu, održanom 17. februara 2010. godine, na koji se odazvao predstavnik ovlaštenog organa, prvoapelant i svjedoci, drugoapelant nije pojavio, niti je svoj izostanak opravdao, a u spisu je postojao dokaz – povratnica da je drugoapelant uredno primio poziv za zakazano ročište. Dalje je navedeno da je Općinski sud prihvatio kao uvjerljive izjave svjedoka, koji su detaljno opisali način na koji su utvrdili prekršaj, te je bilo nesporno da su apelanti počinili prekršaj na način opisan u izreci rješenja. Općinski sud nije prihvatio odbranu prvoapelanta iz razloga što je ona bila paušalna, bez ijednog argumenta. Istaknuto je da je samo ponašanje prvoapelanta tokom usmenog pretresa, s obzirom da nije prigovorio nijednom iskazu, kao i to da nije postavio niti jedno pitanje svjedoku, potvrdilo da je prvoapelant počinio predmetni prekršaj. Dalje, imajući u vidu da se drugoapelant nije pojavio na glavnom pretresu, Općinski sud je smatrao da je drugoapelant propuštanjem da se pojavi na glavnom pretresu prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj, shodno članu 45. Zakona o prekršajima FBiH. Stoga je drugoapelanta, na osnovu člana 55. Zakona o prekršajima FBiH, proglasio odgovornim zbog propuštanja i kaznio kao u izreci rješenja. Prilikom odmjeravanje kazne Općinski sud je ocijenio sve okolnosti i izrekao kaznu kao u izreci rješenja.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 Pr 001460 10 Pžp od 19. maja 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđeno rješenje Općinskog suda.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da, pošto odredba člana 61. Zakona o prekršajima FBiH (Osnovi za žalbu) nije predviđala kao žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, apelanti u žalbi nisu mogli isticati navode kojima se dovodila u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog u toku prvostepenog postupka. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni navod drugoapelanta koji je smatrao da je njegovo propuštanje usmenog pretresa 17. februara 2009. godine nastalo iz opravdanih razloga, jer je poziv za navedeni pretres zaprimila njegova sestra Hasnija, inače duševni bolesnik, te da je stoga prvostepeni sud nepravilno donio rješenje o prihvatanju odgovornosti propuštanjem. S tim u vezi, obrazloženo je da je članom 3. stav 1. tačka 8) Zakona o prekršajima FBiH propisano da je uručenje poziva poštom uručenje putem preporučene pošiljke na adresu fizičkog lica koje je određeno u Registru prebivališta i boravišta. Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, proizlazilo da Zakon o prekršajima FBiH ne zahtijeva strogo ličnu dostavu poziva okrivljenim licima. Za valjanu dostavu poziva fizičkom licu učesniku u postupku dovoljno je da je poziv upućen na adresu koja se vodi kao pripadajuća navedenom licu u Registru prebivališta i boravišta, a bez značaja je činjenica kojoj je osobi konkretno poziv predat, ako je ta osoba zatečena na registrovanoj adresi i pristala da primi pošiljku za okrivljenog bez ikakvih prigovora. Kantonalni sud je istaknuo da je drugoapelant imao pravo dokazivati da poziv nije zaprimio (što je inače predstavljalo razlog za povrat u pređašnje stanje) i što je predmet ocjene u svakom konkretnom slučaju. Međutim, u konkretnoj situaciji navodi drugoapelanta su bili paušalni i nedokazani s obzirom na to da oni nisu bili potkrijepljeni niti jednim dokazom. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, nije bilo uvjerljivih dokaza da je sestra drugoapelanta duševni bolesnik, a pogotovo drugoapelant nije ponudio dokaze da je za vrijeme i mjesto održavanja usmenog pretresa saznao tek naknadno od članova svoje porodice.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te „pravo saslušanja stranke“. Apelanti tvrde da su im navedena prava povrijeđena iz razloga što je sestra drugoapelanta, koja je zaprimila poziv, mentalno bolesna osoba, i u prilog svojoj tvrdnji su dostavili neuropsihijatrijski dokaz za nju. Smatraju da uopće nije utvrđeno činjenično stanje, te navode da nisu u dobrim odnosima sa lugarima i da su oni sve poduzeli da im se osvete za ranije nesporazume.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

9. Ustavni sud, dalje, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanata da je osporenim rješenjima došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto je pravilna odluka Općinskog suda koji je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio odgovornost apelanata za počinjeni prekršaj, pri čemu je Kantonalni sud dao iscrpne razloge zašto navodi apelanata vezani za dostavu poziva za glavni pretres ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne prekršajne stvari, a takva obrazloženja, s obzirom na utvrđenje redovnih sudova, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što su apelanti nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Navod apelanata da im je osporenim rješenjem povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, jer se navedena povreda, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može dovesti u vezu sa predmetnim prekršajnim postupkom.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2633/10 (K. Z. i S. Z.) | Sudska praksa | Aktio