Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2639/10 („Centrotrans-Eurolines“ Sarajevo)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinsko zemljište
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2639/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2639/10, rješavajući apelaciju „Centrotrans-Eurolines“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Centrotrans- Eurolines“ Sarajevo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 001745 09 U od 25. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Centrotrans-Eurolines“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edin Lončarić izvršni direktor Zajedničkih funkcija, podnio je 1. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 001745 09 U od 25. marta 2010. godine.

2. Rješenjem Općinskog vijeća Općine Kiseljak (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01- 1260/97 od 9. septembra 1997. godine apelantu je dodijeljeno uz naknadu na korištenje radi građenja neizgrađeno građevinsko zemljište precizirano u rješenju.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 06 0 U 000 378 07 U od 17.decembra 2008. godine tužbu uvažio, poništio navedeno rješenje i predmet vratio tuženoj na ponovno rješavanje. U obrazloženju je navedeno da se apelant tom sudu obratio tužbom od 23. novembra 2007. godine navodeći da je za predmetno rješenje doznao tek 18. oktobra 2007. godine kada mu je tužena dostavila podnesak kojim je od njega zatražila da plati naknadu za korištenje tog zemljišta iako je, kako je u tužbi apelant naveo, rješenjem koje apelant posjeduje utvrđeno da se zemljište dodjeljuje bez naknade. S tim u vezi, navedeno je da je u postupku utvrđeno da je u rješenju koje apelant posjeduje i u kojem je navedeno da se zemljište dodjeljuje bez naknade, broj i datum rješenja upisan rukom te da je i u rješenju u kojem se utvrđuje da se zemljište dodjeljuje uz naknadu, broj rješenja također napisan rukom. Kantonalni sud je istakao da se zbog navedenog postavlja pitanje zakonitosti rješenja ručnog upisa broja te i zbog činjenice da postoje dva rješenja sa istim brojem i istog datuma ali sa različitim sadržajem od čega je rješenje kojim se zemljište dodjeljuje bez naknade postalo pravosnažno. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je usvojio tužbu apelanta, poništio osporeno rješenje i predmet vratio tuženoj na ponovni postupka uz uputu da u novom postupku utvrdi koje je rješenje važeće da li ono u kojem se zemljište dodjeljuje uz naknadu ili rješenje kojim se zemljište dodjeljuje bez naknade i uz obavezu tužene da navede jasne razloge za donošenje rješenja i materijalne propise na osnovu kojih rješenje donosi.

4. U ponovnom postupku tužena je donijela rješenjem broj 01/1-31-1725/09 od 21. jula 2009. godine kojim je poništeno rješenje tužene broj 01-1260/97 od 9. septembra 1997. godine o dodjeli građevinskog zemljišta apelantu na korištenje i to u dijelu koji se odnosi na oslobađanje od plaćanja naknade za dodijeljeno zemljište. Članom 2. rješenja određeno je da će se visina naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korištenje, utvrditi dopunskim rješenjem po pravosnažnosti predmetnog rješenja. U obrazloženju je navedeno da je rješenje doneseno shodno odredbama člana 63. stav 6. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH („Službene novine FBiH“ broj 67/05-u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je propisano da se niko ne može osloboditi plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište.

5. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je donio presudu broj 06 0 U 001745 09 U od 25. marta 2010. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljena hronologija predmeta i pravni stav upravnog organa izražen u osporenom rješenju. Navedeno je da je po mišljenju tog suda „organ uptrave“ dao jasne i određene razloge za svoju odluku, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo zbog čega su, prema mišljenju tog suda, tužbeni navodi neosnovani. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 52. Zakona („Službeni list SRBIH“ br. 24/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list RBiH“ broj 3/93) koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o dodjeli građevinskog zemljišta, bilo propisano da lice kojem se dodjeljuje građevinsko zemljište na korištenje radi građenja, ima obavezu da plati naknadu za dobijeno zemljište i naknadu za troškove uređenja zemljišta. Obrazloženo je i da je navedena obaveza propisana i odredbama člana 62. Zakona koji je na snazi, jer je u tom članu navedeno da fizičke i pravne osobe kojima je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje radi građenja, imaju obavezu da plate naknadu za dodijeljeno zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljišta te da je članom 63. st. 6. i 7. istog zakona propisano da se niko ne može osloboditi obaveze plaćanja naknade i da je općina obavezna da pokrene postupak izmirenja duga u skladu sa važećim zakonom. Imajući u vidu navedeno, Kantonlni sud je zaključio da je tužena postupajući po presudi tog suda od 17.decembra 2008. godine donijela novo rješenje shodno navedenim zakonskim odredbama zbog čega je tužba apelanta i odbijena kao neosnovana.

6. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je nezakonito primjenjen Zakon koji je stupio na snagu sedam godina nakon donošenja rješenja kojim mu je dodijeljeno zemljište bez naknade čime je i rješenje tužene kojim mu se zemljište dodjeljuje uz naknadu nezakonito. Smatra da se navedenim postupanjem i tužene i suda stvara pravna nesigurnost jer je za obavezu plaćanja naknade saznao sasvim slučajno. Apelant navodi i da mu je tužena zemljište dodijelila bez naknada radi jačanja privrednog prosperiteta i razvoja Općine Kiseljak i da potraživanjem ove naknade tužena smišljeno pokušava kompenzirati svoja dugovanja koja ima prema apelantu. Apelant navodi i da je na spornom zemljištu izgradio servis-radionicu i zemljište na taj način priveo njegovoj svrsi kao i da je sporno rješenje provedeno kroz zemljišne knjige.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se isključivo zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da je relevantnim odredbama i ranijeg i važećeg Zakona koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke, propisano da niko ne može biti oslobođen plaćanja naknade za korištenje dodijeljenog građevinskog zemljišta kao i da je odredbom člana 94. stav 2. važećeg Zakona propisano da ukoliko se prvostepeno rješenje o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta iz prethodnog stava (rješenje doneseno prije stupanja na snagu ovog zakona) poništi u drugostepenom postupku ili u upravnom sporu, novi postupak će biti pokrenut u skladu sa odredbama ovog zakona. Zbog navedenog Ustavni sud navode apelanta vezane za primjenu materijalnog prava smatra neosnovanim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2639/10 („Centrotrans-Eurolines“ Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio