Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2680/10 (N. M.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otpremnina
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2680/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2680/10, rješavajući apelaciju Nisvete Majković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nisvete Majković podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 002791 10 U od 19. maja 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nisveta Majković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 5. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002791 10 U od 19. maja 2010. godine.

2. Rješenjem Komisije za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-43930/VN od 26. decembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantica bila zaposlena u Preduzeću za proizvodnju keksa i srodnih proizvoda „Mira“ u Prijedoru (u daljnjem tekstu: poslodavac) i da joj je rješenjem poslodavca broj 313 od 30. novembra 1992. godine prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka sa posla pet radnih dana uzastopno a u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ broj 60/89-u daljnjem tekstu: Zakon) koji je tada bio na snazi. Imajući u vidu navedeno, Komisija je navela da apelantici nije prestao radni odnos na nezakonit način u smislu člana 182. (152.) Zakona te da joj zbog navedenog ne pripada pravo na otpremninu.

3. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) koje je rješenjem broj 16-126-50/09 od 16. marta 2009. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje.

4. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom koji je presudom broj 11 0 U 001432 09 U od 10. novembra 2009. godine žalbu uvažio, poništio rješenje Ministarstva i predmet vratio Ministarstvu na ponovno rješavanja uz obrazloženje da je osporeno rješenje potpisalo neovlašteno lice.

5. U ponovnom postupku Ministarstvo je rješenjem broj 16-126-263/09 od 1. januara 2010. godine odbilo apelanticinu žalbu i potvrdilo rješenje Komisije u potpunosti prihvatajući utvrđene činjenice i pravne stavove iznesene u prvostepenom rješenju.

6. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom koji je presudom broj 11 0 U 002791 10 U od 19. maja 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantica bila zaposlena kod poslodavca do 30. novembra 1992. godine kada joj je rješenjem poslodavca broj 313 prestao radni odnos u skladu sa odredbama člana 75. stav 2. Zakona budući da je pet radnih dana uzastopno neopravdano izostala s posla. Utvrđeno je i da je apelantica protiv navedenog rješenja podnijela žalbu koja je odbijena kao neosnovana. Okružni sud je ponovio i hronologiju predmeta nakon donošenja rješenja Komisije te naveo da je prema mišljenju tog suda, prvostepeno rješenje kao i akti doneseni nakon njega, pravilno. Navedeno je da je odredbom člana 152. stav 1. Zakona o radu RS propisano da radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji RS a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do stupanja tog zakona na snagu, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja zakona na snagu, u pismenom obliku podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu ministarstvu nadležnom za poslove rada te da će takvom licu biti priznato pravo na otpremninu ukoliko se utvrdi da mu je radni odnos prestao na nezakonit način.

7. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantica u toku postupka pred upravnim organima i tim sudom isticala da u spornom periodu nije mogla dolaziti na posao jer ju je zbog njene nacionalne pripadnosti poslodavac na to prisilio zbog čega smatra da joj je radni odnos nezakonito prestao. Okružni sud je naveo da te činjenice ukoliko su i istinite, nemaju uticaja na konkretnu pravnu stvar budući da se radi o postupku utvrđivanja prava na otpremninu i zakonitosti prestanka radnog odnosa, već da eventualno mogu imati uticaja na radni spor u kojem bi predmet spora bila zakonitost akta o prestanku radnog odnosa a koji apelantica može pokrenuti pred Osnovnim sudom koji je jedini ovlašten da ocjenjuje zakonitost akta o prestanku radnog odnosa. Zbog navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, nisu osnovani ni tužbeni navodi da je prvostepeni organ pogrešno utvrdio činjenice i primjenio materijalno pravo te da apelantici nije dao mogućnost da se izjasni kroz provođenje posebnog ispitnog postupka. Ovo stoga jer, kako je naveo Okružni sud, iz podataka upravnog spisa jasno proizlazi da među strankama u konkretnom postupku nije sporna činjenica prestanka radnog odnosa koja je bitna za donošenje odluke. Navedeno je i da od uticaja na rješavanje u konkretnom predmetu nisu ni činjenice da je apelantica od poslodavca 2009. godine dobila akt kojim je obaviještena da su razlozi za prestanak njenog radnog odnosa ratne okolnosti budući da, kako je naveo Okružni sud, i ta činjenica može imati uticaja samo na rješavanje radnog spora a ne na konkretan spor. Navedeno je da od uticaja nije ni činjenica da je predmet vraćen presudom tog suda na ponovni postupak Ministarstvu budući da je tada poništeno rješenje, poništeno samo iz razloga što ga je potpisalo neovlašteno lice. Imajući u vidu sve navedeno Okružni sud je odbio apelanticinu tužbu kao neosnovanu.

8. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciji, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu i pravo na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je sud pogrešno postupio kada je utvrdio da joj je prestanak radnog odnosa bio zakoniti jer je nesporno da je kao pripadnica manjinskog naroda bila diskriminirana i nije smjela ići na posao. Navodi da je primjena Zakona koji je važio u vrijeme prestanka njenog radnog odnosa neprimjerena i da dovodi do kršenja navedenih prava te da je bilo neophodno utvrditi u ispitnom postupku zašto nije mogla dolaziti na posao te da ni nakon prestanka rata nije mogla podnijeti tužbu protiv poslodavca jer se situacija nije bitno promijenila.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se isključivo zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju odluku broj AP 2290/08 (vidi odluku Ustavnog suda od 22. februara 2011. godine objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je već rješavao slično činjenično i pravno pitanje budući da je i apelant koji je podnio apelaciju broj AP 2290/08 dobio otkaz u toku 1992. godine zbog uzastopnog neopravdanog izostanka sa posla u trajanju od pet dana i da je i u tom predmetu apelantov zahtjev za isplatu otpremnine odbijen. Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo: „Ustavni sud nalazi da je obrazloženje organa uprave i suda logično i argumentirano. Naime, iz ovih obrazloženja slijedi da su organi uprave utvrdili da je poslodavac donio sporno rješenje u smislu tada važećih odredaba Zakona osnovnim pravima iz radnog odnosa, koje je apelant očito primio budući da je izjavio prigovor, a kako nije priložio dokaze koji bi ukazivali na drugačije činjenično stanje, odnosno da je sporno rješenje nezakonito, to je zaključeno da nije ispunjen jedan od uvjeta iz članka 152. Zakona o radu da bi apelant ostvario pravo na otpremninu..“

13. S obzirom da je i u konkretnom slučaju apelantica dobila otkaz zbog neopravdanog izostanka sa posla u periodu od pet uzastopnih dana kao i da apelantica nije vodila parnični postupak za utvrđenje da je predmetno rješenje nezakonito, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove oduke poziva na obrazloženje citirane odluke broj AP 2290/08 budući da se to obrazloženje odnosi i na konkretan predmet. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica i pred Ministarstvom i pred Okružnim sudom pokrenula pitanje provođenja posebnog ispitnog postupka a što ponavlja i u navodima apelacija, te da su se i Ministarstvo i Okružni sud bavili ovim pitanjem i dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelantica navodi i da joj je prekršeno i pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu te da je dikriminirana na nacionalnoj osnovi. Obzirom da apelantica osim paušalnog navoda da je diskriminirana zbog svoje nacionalne pripadnosti, nije ponudila nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminacijz iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelantica navodi i da joj je prekršeno i pravo na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966) koji se prema Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovim paktom u članu 6. je garantirano pravo na rad. S obzirom da se apelanticini navodi o kršenju prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakla pri navodnom kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelantice o kršenju prava na rad garantiranog članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također očigledno ( prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2680/10 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio