Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2689/10 (M. S., Z. S. i A. S.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2689/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2689/10, rješavajući apelaciju Milana Stankovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Stankovića, Zdravke Stanković i Anđelije Stanković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 000 354 10 Gz od 20. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 75 0 P 000354 08 P od 11. januara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Stanković, Zdravka Stanković i Anđelija Stanković (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Šipova, koje zastupa Milan Stanković, podnijeli su 2. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000 354 10 Gz od 20. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000354 08 P od 11. januara 2010. godine. Apelanti su u više navrata podnescima dopunjavali apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 000354 08 P od 11. januara 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže Predraga Pisara (u daljnjem tekstu: tuženi) da im na ime pretrpljenog straha isplati ukupan iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na način bliže preciziran u izreci presude, uz naknadu troškova postupka. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova. Osnovni sud u obrazloženju presude prvo je naveo da su apelanti podnijeli tužbu za naknadu nematerijalne štete zbog toga što je tuženi preciziranog datuma došao ispred njihove kuće tvrdeći da će ubiti prvoapelanta zbog tužbe koju je podnio protiv njegovog oca, da su drugoapelantica i trećeapelantica ovaj događaj posmatrale sa prozora kuće, te da je nakon toga drugoapelantica, koja inače boluje od depresije i epilepsije, pala u nesvijest poslije čega joj je ukazana ljekarska pomoć, te da se drugoapelantici nakon toga pogoršalo zdravstveno stanje, zbog čega su apelanti tražili naknadu nematerijalne štete u preciziranim iznosima za svakog od apelanata. Sud se, odlučujući o tužbenom zahtjevu, prije svega pozvao na odredbe čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje je citirao, te na odredbe procesnog zakona, i to čl. 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U obrazloženju je dalje navedeno, između ostalog, da je tuženi u toku postupka osporio činjenicu da je na bilo koji način izazvao strah kod apelanata, koji je u iskazu iznio detalje spornog incidenta. Navedeno je da sud iz dokaza koje su pružili apelanti nije mogao utvrditi pretpostavke odštetne odgovornosti, niti se sa sigurnošću mogao izvesti zaključak u pogledu visine štete. Osnovni sud je, u smislu odredbe člana 126. ZPP, na kraju zaključio da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali tužbeni zahtjev pojasnivši da se naknada neimovinske štete dosuđuje u slučaju kada je strah bio intenzivan i kada je duže trajao ili ako je intenzivan strah kratko trajao, ali je u dužem periodu bila narušena psihička ravnoteže oštećenog, što je u konkretnom slučaju izostalo.
3. Odlučujući o žalbi apelanata, Okružni sud je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud se, između ostalog, pozvao na odredbu člana 200. ZOO koja predstavlja pravni osnov za dosuđenje pravične naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha. U svjetlu navedene odredbe istaknuto je da će sud dosuditi pravičnu naknadu i za taj vid nematerijalne štete ukoliko jačina straha i njegovo trajanje to opravdavaju. Još je navedeno da se pravilna naknada može dosuditi po osnovu pretrpljenog straha ako je u dužem vremenskom periodu narušena psihička ravnoteža oštećenog. Okružni sud je naveo da, imajući u vidu provedene dokaze i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, zaključio da strah koji su apelanti pretrpjeli nije bio intenzivan i dužeg trajanja (o čemu se sud detaljno izjasnio na str. 2. i 3. obrazloženja presude), niti je zbog straha kod apelanata bila narušena psihička ravnoteža u dužem vremenskom periodu, pa se stoga novčana naknada apelantima po navedenim osnovima i nije mogla dosuditi, što je pravilno zaključio prvostepeni sud koji je, donoseći osporenu presudu, pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio povrede odredaba parničnog postupka na šta se neosnovano žalbom ukazuje. Odluku kao u izreci presude Okružni sud je donio temeljem odredbe člana 226. ZPP.
4. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U dopuni apelacije apelanti su proširili navode apelacije ukazujući da je osporenim presudama povrijeđeno i njihovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Osnov za podnošenje predmetne apelacije apelanti vide u povredi odredaba parničnog postupka, pogrešnoj primjenu materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelanti ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza, smatrajući da Osnovni sud nije postupio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, iscrpno citirajući dijelove iskaza saslušanih svjedoka koje potom komentarišu, te istovremeno negiraju nalaz i mišljenje vještaka ukazujući na „zloupotrebu našeg zdravstvenog stanja“. Ukazuju na „nerazumljivost, konfuznost i nedorečenost“ osporenih presuda, te naglašavaju da su tokom postupka jasno dokazali tužbeni zahtjev, te traže od Ustavnog suda da to i utvrdi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koje zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U vezi sa navodima apelanata kojim ukazuju na kršenje prava na slobodu i sigurnost i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud kršenje navedenih prava ne može dovesti u kontekst sa predmetnim parničnim postupkom u okviru koga su apelanti tražili isplatu naknade na ime nematerijalne štete, tako da Ustavni sud ove navode apelanata smatra također (prima facie) neosnovanim.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić