Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2692/10 (H. B.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2692/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2692/10, rješavajući apelaciju Hasana Bukvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Bukvića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000100 od 22. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-08-000647 od 6.

novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje suda Tomislavgrad broj 068-2-P-07-000 333 od 25. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Bukvić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, koga zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 5. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000100 od 22. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-08- 000647 od 6. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje suda Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 333 od 25. jula 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000 333 od 25. jula 2008. godine obavezan je tuženi „Kapis“ d.o.o. Tvornica kabela Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati naknadu plaće za razdoblje od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u ukupnom iznosu od 834,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. aprila 2005. godine pa do isplate, te uplati apelantu doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje kod PIO od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. Također, apelantu je istom presudom odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud utvrdi da je diskriminaran od tuženog u ostvarivanju prava na rad zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti i da se vrati na ranije poslove, kao i da mu se isplati naknada plaće za period od 1. augusta 1993. godine do 1. januara 2008. godine na način naznačen u dispozitivu prvostepene presude, a od 1. januara 2008. godine pa do dana pravomoćnosti ove presude mjesečno iznose od po 599,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznose dospjele od 6. aprila 2005. godine pa do isplate.

3. Kako je Općinski sud utvrdio, iz dokaznog postupka u kojem su provedeni svi dokazi koje su predložile parnične stranke (saslušana tri svjedoka i vještak finansijske struke, te pročitani brojni materijalni dokazi) je evidentno i među parničnim strankama nesporno da je apelant bio uposlenik tuženog sve do 31. jula 1993. godine, da je Komisija za provedbu člana 143. Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/0, u daljnjem tekstu: ZOR) svojim rješenjem utvrdila da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. ZOR za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju, te je naloženo tuženom kao poslodavcu da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja riješi apelantov radnopravni status. Općinski sud je istakao da je nesporno da apelant ima status uposlenika na čekanju posla, te da ga tuženi nije pozvao na posao u zakonom propisanom roku i da mu je stoga radni odnos prestao po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, sve shodno članu 143. st. 1. do 4. ZOR. Sud je utvrdio kao nespornu činjenica da se apelant obratio zahtjevom za rješavanje radnopravnog statusa tuženom, te da ima pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, tj. za period od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos i kad su prestala sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na isplatu plaće a u iznosu utvrđenom nalazom sudskog vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio. Istaknuto je da, shodno odluci o načinu provođenja i izvršavanja radne obaveze na području Općine Livno, uposleniku za vrijeme čekanja posla pripada 35% plaće koju bi ostvarivao da je radio. S obzirom na navedeno, koristeći se ovlaštenjima iz čl. 126. i 127. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) sud je odlučio u ovom dijelu usvojiti apelantov tužbeni zahtjev, obvezati tuženog da apelantu za navedeno razdoblje isplati naknadu plaće u ukupnom iznosu od 834,66 KM sa zakonskom zateznu kamatom, shodno članu 277. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), počevši od dana kad je sudu podnesen zahtjev za naknadu, tj. 6. aprila 2005. godine. Navedeno je da je odredbom člana 279. stav 3. ZOO predviđeno da na povremena dospjela novčana davanja teče zakonska kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za isplatu. U pogledu doprinosa za PIO, Općinski sud je istakao da je, u skladu sa odredbama člana 102. ZOR, apelant aktivno legitimiran da traži pred nadležnim sudom uplatu navedenih doprinosa, pa je, budući da je nesporno utvrđeno da tuženi nije uplatio apelantu doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, Općinski sud obavezao tuženog da uplati ove doprinose za apelanta.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-08-000647 od 6. novembra 2008. godine žalbe apelanta i tuženog su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Polazeći od činjeničnog stanja predmeta koje je utvrdio prvostepeni sud, Kantonalni sud je naveo da apelant nije pozvan na posao u zakonom predviđenom roku, a ima status uposlenika na čekanju, a zbog toga što nije pozvan na posao prestao mu je radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine. Dalje je navedeno da se radnopravni status sa pravima, među kojima je i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, uspostavlja u skladu sa članom 143. stav 1. ZOR-a od momenta podnošenja zahtjeva poslodavcu. Navedeno je da se apelant obratio zahtjevom za rješavanje radnopravnog statusa poslodavcu, tj. tuženom, pa on ima pravo na naknadu plaće za period od godine pa do 5. maja 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos i kada su prestala sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na isplatu plaće, i za period od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine su potraživanja naknade plaće za vrijeme čekanja posla osnovana. Ocjenjujući apelantov iskaz u odnosu na provedene dokaze i sve dokaze zajedno, Kantonalni sud je potvrdio stav prvostepenog suda da apelant ima status uposlenika na čekanju, te isključivo iz razloga što nije pozvan na posao prestao mu je radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, tuženi nije diskriminirao apelanta u ostvarivanju prava na rad ni po kom osnovu, niti su povrijeđene odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu plaća i svih doprinosa iz radnog odnosa za period od 1. augusta 1993. godine pa dalje, te da je apelant diskriminiran od tuženog u ostvarivanju prava na rad zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti, te povrata na posao odbio.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000100 od 22. aprila 2010. godine apelantova revizija je djelimično uvažena i nižestepene presude preinačene u odbijajućem dijelu (za isplatu naknade plaće i uplatu doprinosa), tako što se nalaže tuženom da apelantu za period od 1. augusta 1993. do 1. decembra 1999. godine isplati naknadu plaće u iznosu od 10.719,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. aprila 2005 godine pa do isplate, kao i uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje kod nadležnog Fonda PIO za taj period (od 1. augusta 1993. godine do 1. decembra 1999. godine). Dalje se navodi da tokom postupka apelant nije dokazao da ga poslodavac u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu ZOR-a nije pozvao na rad zbog diskriminacije po bilo kom osnovu, niti da je u roku od jedne godine od vremena kada je apelantu radni odnos prestao, u smislu stava 4. člana 143. ZOR-a, zaposlio drugo lice (član 143. stav 8. ZOR-a FBiH) iste kvalifikacije ili stepena stručne spreme, pa se ne može pozivati na odredbe člana

5. ZOR-a, odredbe Ustava BiH, te Evropske konvencije. Zbog toga su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je diskriminiran u ostvarenju prava na rad zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti. Dalje, po ocjeni Vrhovnog suda, iako je apelantu status zaposlenika na čekanju priznat temeljem odredbe stava 2. člana 143. ZOR-a, to ne znači da mu pravo na naknadu plaće pripada od dana podnošenja zahtjeva, kako pogrešno te odredbe tumače nižestepeni sudovi. Ovo zbog toga što u članu 143. ZOR-a FBiH ne postoji niti jedna naznaka koja bi ukazivala da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu i onih koji će se smatrati da jesu. Vrhovni sud je zaključio da pogrešnom primjenom navedenih odredbi nižestepeni sudovi nisu apelantu dosudili naknadu plaće za sve vrijeme čekanja posla, tj. za period od 1. augusta 1993. godine pa do 1. decembra 1999. godine. Vrhovni sud smatra da apelantu pripada naknada plaće od vremena kada mu je priznat status zaposlenika na čekanju posla pa do prestanka radnog odnosa kod tuženog do 5. maja 2000. godine, kada mu je radni odnos prestao po sili zakona, a za isti period apelantu pripada i pravo na uplatu doprinosa iz penzijskog i invalidskog staža osiguranja radi povezivanja staža osiguranja.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Presuda Vrhovnog suda nezakonita, jer se zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i na bitnim povredama pravila parničnog postupka a koje su utjecale na donošenje nezakonite odluke. Naime, redovni sudovi su načinili bitne povrede pravila postupka, jer nisu ocijenili provedene dokaze, koji se nalaze u spisu a koji dokazuju očiglednu diskriminaciju apelanta od tuženog, niti su obrazložili zašto to nisu učinili. Apelant navodi da je sudu ponudio više nego dovoljno dokaza kojim je potvrdio ove navode. Apelant smatra da sudovi tzv. čekanjem nastoje prikriti i zanemariti diskriminaciju a koja se i u tzv. čekanju naročito očitovala u činjenici da su radnicima hrvatske nacionalnosti za vrijeme čekanja posla uplaćivani doprinosi, kao i isplaćivana naknada plaće u iznosima kao da su i radili a saglasno tada važećem Pravilniku tuženika koji je ostao na snazi sve do 2002. godine, dok radnici bošnjačke nacionalnosti nisu primali nikakvu naknadu plaće, niti su im uplaćivani doprinosi. Apelant navodi da je tuženi i nakon rata nastavio sa istim, jer nije apelanta pozvao na posao, niti mu je riješio radni status, niti mu je uplaćivao doprinose, niti mu je plaćao naknadu plaće za vrijeme odsutnosti s posla, koja nije nastala apelantovom krivicom, kao što je to činio radnicima hrvatske nacionalnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku u konačnici, primjenom člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan u dijelu kojim je apelant potraživao isplatu naknade plaće sa zakonskom zateznom kamatom, kao i uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje kod nadležnog Fonda PIO za period od 1. augusta 1993. godine do 5. maja 2000. godine. Dalje, sudovi su zaključili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio utvrđenje da je diskriminiran u ostvarivanju prava na rad zbog svoje nacionalne pripadnosti, budući da apelant ove svoje tvrdnje nije dokazao u toku postupka. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe ZOR-a i ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim vlastitih tvrdnji da su radnicima hrvatske nacionalnosti za vrijeme čekanja posla uplaćivani doprinosi i isplaćivana naknada plaće, koji bez konkretnih dokaza sami po sebi ne mogu voditi zaključku o apelantovoj diskriminaciji, nije ponudio argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je apelant zaista diskriminiran zbog svoje nacionalne pripadnosti. Ovo osobito imajući u vidu da su redovni sudovi utvrdili da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, u smislu relevantnih odredbi ZOR-a, dakle, kao i ostalim licima u identičnoj situaciji u smislu odredbe člana 143. ZOR-a, pri čemu ne proizlazi da je tuženi na apelantovo radno mjesto u roku propisanom tim članom zaposlio drugo lice (član 143. stav 8. ZOR-a FBiH). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2692/10 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio