Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2701/10 (S. S.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2701/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2701/10, rješavajući apelaciju Spomenke Skokić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spomenke Skokić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-09-000 493 od 13. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-08-000 142 od 13 marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 089-1-P-07-000-088 od 31. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Spomenka Skokić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijela je 30. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 493 od 13. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-08-000 142 od 13. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-1-P-07-000-088 od 31. januara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 089-1-P-07-000-088 od 31. januara 2008. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje da joj je radni odnos kod JP Radio-televizija RS Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) nezakonito prestao ugovor o radu, te da se u skladu sa navedenim ponište odluke tužene o otkazu ugovora o radu, kao i da se tužena obaveže da apelantici na ime izgubljene zarade isplati iznos od 12.435,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da u odgovarajuće fondove za apelanticu uplati doprinose iz PIO i zdravstvenog osiguranja. Istom presudom apelantica je obavezana da naknadi tuženoj troškove postupka.

3. Osnovni sud je, nakon ocjene svih provedenih dokaza (koje je taksativno naveo), u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tužene na poslovima i radnim zadacima likvidatora ITC Istočno Sarajevo sve do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, da je sistematizacijom radnih mjesta iz februara 2003. godine navedeno radno mjesto ukinuto, da apelantica, s obzirom na novu sistematizaciju i stručnu spremu, nije mogla biti raspoređena na drugo radno mjesto, te da tužena nakon ukidanja apelantičinog radnog mjesta nije primila nove radnike u ITC Istočno Sarajevo. Dalje je utvrđeno da su u februaru 2003. godine kod tužene bila zaposlena 583 radnika, a da je tužena, u skladu sa novom sistematizacijom, smanjila broj radnih mjesta za 55 radnika, dakle, manje od 10%, pa je Osnovni sud na temelju takvog utvrđenja zaključio da tužena nije pogrešno postupila kada je u smislu odredbe člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) donijela rješenje kojim je apelantici otkazan ugovor o radu. U odnosu na prigovore apelantice da je tužena, u smislu odredaba čl. 124. i

125. ZOR-a, bila u obavezi da prije donošenja spornog rješenja obavi konsultacije sa Sindikatom o namjeri da otpusti radnike, te da napravi program zbrinjavanja viška radnika, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim budući da ta obaveza postoji za poslodavca koji ima namjeru da otpusti najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih radnika a o čemu se u konkretnom slučaju, dakle, ne radi. U tom kontekstu je navedeno da, bez obzira što se na tuženu navedene odredbe ne odnose, tužena je u toku postupka sudu dostavila dokaze da je Sindikat tužene sve vrijeme bio upoznat sa aktivnostima o provođenju mjera oko racionalizacije radne snage, da je tužena Sindikatu dostavljala sve prigovore radnika na šta se i Sindikat pismeno očitovao.

4. Odlučujući o apelantičinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene odluke, Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-GŽ-08-000 142 od 13. marta 2009. godine kojom je žalbu odbio nalazeći da je prvostepeni sud pravilno postupio odbivši apelantičin tužbeni zahtjev, a takva odluka nije dovedena u pitanje ni žalbenim prigovorima ( o čemu se sud iscrpno izjasnio na strani 3. osporene odluke), pa je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

5. Odlučujući o apelantičinoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene odluke, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 493 od 13. maja 2010. godine reviziju odbio. U obrazloženju je istaknuto da je apelantica, prema rješenju o prestanku radnog odnosa iz februara 2003. godine, bila zaposlena na radnom mjestu likvidatora, a da joj je radni odnos prestao zbog ekonomskih i organizacionih razloga, dakle iz razloga predviđenih članom 113. stav 1. tačka 2. ZOR-a, tako da u takvim okolnostima nema mjesta za primjenu odredbe člana 115. stav 3. navedenog zakona, jer se navedena odredba primjenjuje samo u slučaju otkaza, zbog teže povrede radne dužnosti. Dalje je navedeno da je smanjenje broja zaposlenih radnika kod tužene u ITC Istočno Sarajevo uslijedilo zbog teške ekonomske situacije u njenom poslovanju uslijed kojih nisu vršene isplate plaća zaposlenicima i plaćanje obaveza na ime poreza, doprinosa i drugo, a što tokom postupka među parničnim strankama nije bilo sporno. Upravo iz navedenih razloga, kako je u obrazloženju navedeno, tužena je u februaru 2003. godine donijela novi akt o sistematizaciji radnih mjesta i u ITC Istočno Sarajevo prema kom je apelantičino radno mjesto ukinuto, što apelantica tokom postupka nije osporavala. Vrhovni sud je naveo da činjenica da apelantica tokom postupka nije dokazala da tužena raspolaže slobodnim radnim mjestom na koje bi je mogla rasporediti, a koje bi odgovaralo njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, odnosno da je na takvo radno mjesto raspoređeno lice koje ne ispunjava uslove prema aktu o sistematizaciji radnih mjesta, te su stoga neosnovani revizioni prigovori usmjereni u tom pravcu. Na kraju je istaknuto da, zbog svega navedenog, odluka o prestanku radnog odnosa nije donesena suprotno odredbama člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR-a u vezi sa članom 124. i članom 125. ZOR-a, jer je tužena prije donošenja akta o sistematizaciji radnih mjesta blagovremeno obavijestila sindikat o mjerama koje će preduzeti kako bi se prevazišlo teško ekonomsko stanje u njenom poslovanju iako je broj radnika kojima je zbog toga prestao radni odnos bio manji od 10% od ukupnog broja zaposlenih radnika, tužena se prije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa konsultovala i sa sindikatom.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je tokom postupka utvrđeno da je tužena vršila reorganizaciju i novu sistematizaciju radnih mjesta tako da je, umjesto dotadašnja 583 radna mjesta, novom sistematizacijom predvidijela 761 radno mjesto tako da je došlo do povećanja broja izvršilaca. Navodi da je tužena otpustila 35 radnika u ITC Istočno Sarajevo pozivajući se na odredbe člana 113. ZOR-a a da pri tome nije pristupila, shodno odredbama čl.124. i 125. ZOR-a, odnosno nije na nivou cijelog preduzeća, gdje je usljed sistematizacije radnih mjesta došlo do povećanja za 178 izvršilaca, utvrdila da je apelantica imala mogućnost da radi na nekom drugom radnom mjestu u okviru ITC Istočno Sarajevo, jer bi se na taj način tačno utvrdilo koji radnik bi trebalo da ostane bez posla. Prema apelantičinom mišljenju, postupanje tužene je nezakonito i nekorektno, jer nije omogućena zdrava konkurencija među radnicima da konkurišu na određena radna mjesta prema svom znanju i stručnoj spremi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj i nepravilnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da je tužena prilikom otpuštanja radnika usljed nove reorganizacije i sistematizacije radnih mjesta postupila u skladu sa odredbama ZOR-a, te da apelantica tokom postupka nije pružila dokaze kojim bi dokazala suprotno. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dovoljno jasno obrazložili pri čemu se data obrazloženja u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2701/10 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio