Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2760/10 (D. K.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzije
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2760/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2760/10, rješavajući apelaciju Dževada Karamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Karamovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002069 08 U od 28. juna 2010. godine u odnosu na pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Karamovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002069 08 U od 28. juna 2010. godine u odnosu na navode o povredi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Karamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 7. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 002069 08 U od 28. juna 2010. godine. Apelant je 30. septembra 2011. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio dodatnu dokumentaciju.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 1180723627 od 17. marta 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po propisima Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
3. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantu prestala vojna služba u skladu sa članom 33. Zakona o vojnoj obavezi kao vojnom obvezniku, a ne kao aktivnom vojnom osiguraniku, te da nisu bili ispunjeni uslovi iz čl. 13. i
14. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Kako apelant nije imao status vojnog osiguranika u momentu prestanka vojne službe, Služba je odbila njegov zahtjev.
4. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1180723627 od 13. juna 2008. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe.
5. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da apelantova žalba nije osnovana. Dalje je navedeno utvrđeno činjenično stanje, te citirane odredbe čl. 13. i 14. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i član 3. stav 2. i član 63. Zakona o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i nesporno utvrđenu činjenicu da je apelant u Armiji Bosne i Hercegovine bio angažovan kao vojnik po osnovu vojne obaveze, Federalni zavod je zaključio da se nisu stekli uslovi za priznavanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika s obzirom na to da apelant nije imao svojstvo vojnog osiguranika.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002069 08 U od 28. juna 2010. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, imajući u vidu podatke spisa i relevantne zakonske odredbe, utvrdili drugostepeni i prvostepeni organ su pravilno da apelant nije ispunjavao uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, odnosno Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Naime, obrazloženo je da apelant nije bio aktivno vojno lice, u smislu člana 63. Zakona o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, te mu po navedenoj odredbi nije pripadalo pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Kako je bilo očigledno da apelant nije ispunjavao zakonske uslove za ostvarivanje invalidske penzije po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, Kantonalni sud je ocijenio da su nižestepeni organi pravilno odlučili svojim rješenjima.
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također smatra da je izvršena teška povreda Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer je diskriminisan u odnosu na njegove kolege vojnike. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U pogledu činjeničnog stanja apelant je opširno naveo svoje primjedbe u pogledu onoga što je u postupku utvrđeno, odnosno propušteno da se utvrdi. Dalje, u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, apelant smatra da je izvršena povreda Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, naročito čl. 3. i 9, te da je diskriminisan u odnosu na svoje kolege vojnike. U prilog svojim tvrdnjama o diskriminaciji, apelant je dostavio rješenje Službe o priznavanju prava na starosnu penziju Mustafi Dragolju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (…)
Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud, Federalni zavod i Služba u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nije imao status vojnog osiguranika u momentu prestanka vojne službe zbog čega je primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava odbijen apelantov zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, a u odnosu na svoje kolege vojnike. U prilog svojoj tvrdnji apelant je dostavio rješenje Službe o priznavanju prava na starosnu penziju Mustafi Dragolju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je iz rješenja Službe, koju je apelant dostavio kao dokaz svojoj tvrdnji o diskriminaciji, vidljivo da se u tom predmetu radi o drugačijoj činjeničnoj situaciji budući da je u toku navedenog postupka utvrđeno da je Mustafa Dragolj ispunio uslove iz relevantnih odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i Zakona o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i zaključak Ustavnog suda da apelantu nije prekršeno pravo na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
14. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđen i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan ispitivati eventualno kršenje odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, već isključivo prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da je konkretna apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić