Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2777/10 (E. S.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2777/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. rujna 2013. godine, u predmetu broj AP 2777/10, rješavajući apelaciju Envera Salihbegovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Salihbegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-

Rev-08-001557 od 28. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000733 od 16. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 036-0-P-04-000093 od 23. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enver Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja kojeg zastupa Anto Grgić, advokat iz Kaknja, podnio je 7. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001557 od 28. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000733 od 16. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 036-0-P-04-000093 od 23. februara 2007. godine.

2. Stavom 1. Presude Općinskog suda broj P-93/2004 od 29. decembra 2005. godine utvrđeno je da je apelant vlasnik nekretnine precizirane u presudi, te da se dosljedno tome nalaže Emiru Salihbegoviću (u daljnjem tekstu: tuženi) da preda apelantu u posjed nekretnine oslobođene od lica i stvari, podrum predmetne kuće, prizemlje koje je u naravi poslovni prostor i prvi sprat kuće, kao i da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sve u roku od mjesec dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom 2. presude obavezan je apelant da tuženom isplati iznos od 15.000,00 KM na ime uloženih sredstava u adaptaciju stambenog i poslovnog objekta sa zakonskim i zateznim kamatama počevši od 17. januara 2005. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. Stavom 3. presude određeno je da kompenzacijom troškova postupka apelant ostaje u obavezi da tuženom isplati iznos preciziran u presudi u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom 4. presude odbijen je u preostalom dijelu protivtužbeni zahtjev tuženog koji se odnosio na potraživanje u iznosu od 40.282,00 KM.

3. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-000521 od 10. augusta 2006. godine žalbe uvažio i osporenu presudu ukinuo u stavu 2, 3. i 4, kao i u stavu 1. u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i predmet vratio na ponovni postupak prvostepenom sudu, dok je u preostalom dijelu prvog stava presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju je navedeno da činjenična utvrđenja navedena u prvostepenoj presudi ne odgovaraju sadržaju provedenih dokaza niti je u prvostepenoj presudi obrazloženo zašto nije cijenjen nalaz vještaka građevinske struke niti je u obrazloženju presude navedena izjava niti jednog od saslušanih svjedoka, a nije navedeno ni koji je materijalni propis primijenjen prilikom odlučivanja o ulaganjima tuženog u sporne objekte zbog čega je predmet vraćen na ponovni postupak.

4. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 036-0-P-04-000093 od 23. februara 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi isplati iznos preciziran u presudi, a na ime izgubljene dobiti zbog neplaćene zakupnine, i obavezan je apelant da tuženom isplati iznos od 55.282,00 KM na ime uloženih sredstava u adaptaciju stambenog i poslovnog prostora u apelantovim objektima sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. januara 2005. godine do isplate i troškove postupka precizirane u presudi, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na temelju dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant tuženom (koji je apelantov brat) dao na korištenje potkrovlje kuće kao i da je tuženi više od 14 godina stanovao u kući, te da je Presudom tog suda broj P-93/2004 od 29. decembra 2005. godine utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnih nekretnina. Utvrđeno je i da je tuženi 1989. i 1990. godine izvršio adaptaciju ustupljenog dijela stambenog objekta radi obezbjeđenja stambenog prostora za stanovanje svoje porodice, te da je uložio iznos preciziran u presudi, a nakon toga 1995. i 1996. godine i adaptaciju prizemnog dijela zgrade s vanjskim uređenjem, radi obezbjeđenja poslovnog prostora u koje je uložio iznos preciziran u presudi, te da je ukupno tuženi u adaptaciju navedene nekretnine uložio iznos koji mu je na temelju odredbi člana 210. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i dosuđen. Općinski sud je naveo da nije prihvatio iskaz svjedoka poimenično navedenog u presudi, da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zakupu i da tuženi nije plaćao zakupninu, a da je ostvarivao korist od navedenih nekretnina budući da takav navod ničim u toku postupka nije potkrijepljen zbog čega je taj sud i odbio apelantov tuženi zahtjev. Zbog navedenog Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Gž-07-000733 od 16. rujna 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je prema mišljenju tog suda prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući u osporenoj presudi valjane razloge za svoju odluku koja nije dovedena u pitanje žalbenim navodima. Navedeno je da iz spisa proizlazi da je apelant predlagao saslušanje svjedoka poimenično navedenih u presudi, a s ciljem dokazivanja tvrdnje da je s tuženim zaključio usmeni ugovor o zakupu navedenih nekretnina, ali da na temelju tih iskaza svjedoka nije uspio dokazati svoje tvrdnje zbog čega je taj sud i odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode vezane za opravdanost tužbenog zahtjeva. Navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za ličnost i nalaz vještaka poimenično navedenog u presudi budući da je, kako je naveo Kantonalni sud, iz spisa vidljivo da se apelant nije protivio nalazu tog vještaka kao i da je s tuženim postigao dogovor o izboru navedenog lica za vještaka. U takvoj situaciji, kako je naveo Kantonalni sud, sud je vezan saglasnošću u vezi s ličnosti vještaka, a s obzirom na odredbe člana 149. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da za vještaka može biti izabrano i lice koje nije iz reda imenovanih sudskih vještaka ako sud smatra da to lice raspolaže stručnim znanjem. Zbog navedenog je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, neosnovan apelantov žalbeni navod da je vještačenje obavila osoba koja ne može biti vještak jer se ne nalazi na listi vještaka. Prema obrazloženju Kantonalnog suda neosnovani su i žalbeni navodi vezani za visinu dosuđenog iznosa tuženom, budući da iz stanja spisa proizlazi da niti jedna stranka u toku postupka nije imala primjedbe na nalaz vještaka niti na dopunsko obrazloženje nalaza dato na glavnoj raspravi kao i zbog toga što je sam apelant na raspravi potvrdio nalaz vještaka navodeći da je tačno da su on i tuženi na licu mjesta prilikom izlaska vještaka izjavili šta je ko od njih uradio vezano za adaptaciju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu.

6. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-001557 od 28. januara 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani revizijski navodi da je apelantu trebalo dosuditi naknadu štete ili naknadu zbog sticanja bez osnova jer sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je utvrđeno da je tuženi bez pravnog osnova držao apelantove nekretnine u posjedu. Po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije pogrešno postupio kada je potvrdio prvostepenu presudu zbog toga što obje nižestepene presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za donošenje zakonite odluke. Navedeno je i da nije osnovan revizijski prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je, kako je naveo Vrhovni sud, odredbom člana 219. ZOO propisano da kad neko tuđu stvar upotrebljava u svoju korist, vlasnik stvari može nezavisno od prava na naknadu štete ili kod odsustva štete, zahtijevati da mu taj korisnik naknadi korist koju je imao od upotrebe. Istaknuto je da je članom 189. stav 3. ZOO propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Vrhovni sud je, s tim u vezi, naveo da imajući u vidu citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje prema kojem je apelant kao vlasnik nekretnine dozvolio tuženom da se useli u potkrovlje i koristi poslovni prostor jer mu je tuženi brat, po shvatanju tog suda proizlazi da su parnične stranke zasnovale prekarij-ugovor po kojem je apelant tuženom prepustio nekretninu na besplatnu upotrebu do opoziva. Zbog navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pri tom je Vrhovni sud naveo da je utvrđeno da apelant nije s tuženim ugovorio plaćanje zakupnine niti je u smislu člana 7. stav 1. ZPP-a iznio bilo kakve dokaze i činjenice u tom pravcu niti je dokazao da bi od trenutka opoziva do predaje nekretnine u posjed (u kojem periodu bi se imalo smatrati da je tuženi spornu nekretninu koristio bez valjanog pravnog osnova), tuženi od davanja u zakup poslovnog prostora i izdavanja podstanarima stambenog prostora ostvarivao zaradu na taj način, zbog čega su revizijski prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

7. Vrhovni sud je obrazložio da su neosnovani i revizijski prigovori da su nižestepeni sudovi neosnovano udovoljili protivtužbenom zahtjevu tuženog jer je, kako je u reviziji naveo apelant, obaveza iz protivtužbe mogla postojati tek od momenta predaje predmetnih nekretnina u posjed tužitelju. Prema navodima Vrhovnog suda, suprotno navedenim revizijskim navodima, a kod nesporne činjenice da je tuženi izvršio određena ulaganja u apelantov objekat i da su apelant i tuženi sami postigli sporazum u pogledu radova koji je tuženi izveo, činjenica da tuženi nije predao apelantu u posjed te nekretnine, nema uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari osobito zbog toga što je između istih parničnih stranaka pravosnažno odlučeno presudom Općinskog suda preciziranom u presudi da je tuženi obavezan predati apelantu te nekretnine u posjed. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da je tuženi izvršio ulaganja u njegove nekretnine jer tuženi to ničim nije dokazao. Apelant navodi i da su sudovi pogrešno postupili kada su dopustili da vještačenje izvede osoba koja nije evidentirana kao sudski vještak kao i da mu nalaz vještaka nikada nije dostavljen na uvid jer je korišten u drugom sporu. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili i da se tuženi-njegov brat nije obogatio iako je 15 godina koristio njegovu imovinu bez osnova i zarađivao novac na istoj.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev a usvojiti protivtužbeni zahtjev tuženog pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su apelacioni navodi u suštini identični navodima koje je apelant iznosio u postupku pred redovnim sudovima i na koje su ti sudovi dali argumentirane odgovore uključujući i odgovore na navode vezane za ličnost vještaka a koji su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2777/10 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio