Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2850/10 („THE FRIENDS“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2850/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2850/10, rješavajući apelaciju „THE FRIENDS“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „THE FRIENDS“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 197 od 26. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pž-07-000 227 od 26. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-Ps-06-
000032 od 22. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „THE FRIENDS“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Ruža Blagojević advokat iz Banja Luke, podnio je 9. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 197 od 26. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pž-07-000 227 od 26. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-Ps-06-000032 od 22. juna 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-Ps-06-000032 od 22. juna 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu „Vitinka“ AD Kozluk (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi štetu zbog povrede ugovora u ukupnom iznosu od 150.000,00 KM sa kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da mu naknadi troškove postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelant i tuženi 10. oktobra 2001. godine zaključili ugovor o poslovnoj saradnji za period od 1. septembra 2001. godine do 1. februara 2002. godine čiji je predmet bilo sponzorstvo marketinške akcije precizirane u presudi a kojim se apelant obavezao da će ispuniti sve obaveze prema sponzoru-tuženom a tuženi se obavezao da će isplatiti iznos od 2.000,00 KM mjesečno u periodu važenja ugovora. Utvrđeno je i da je apelant ispostavio profakture tuženom za periode, urađene video spotove i u iznosima preciziranim u presudi, te da su apelant i tuženi 10. februara 2004. godine zaključili ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji kojim su potvrdili da su predmet njihove saradnje aktivnosti i projekti marketing planiranja, projektiranja, kreiranja, programiranja i organiziranja, relaliziranja i kontrole marketinških promotivnih public relations i drugih srodnih aktivnosti koje će biti određene pojedinačnim projektnim zadacima te su se saglasili da se ugovor zaključuje na godinu dana za period preciziran u presudi. Nadalje je navedeno da je utvrđeno da je tuženi 27. maja 2004. godine dostavio apelantu odluku Upravnog odbora tuženog u vezi sa raskidanjem predmetnog ugovora te da se tuženi pismeno obratio apelantu 26. augusta 2004. godine sa zahtjevom da mu apelant dostavi TV reklame precizirane u presudi kao i reportažu o tuženom sa navođenjem da će se raklama emitirati na TV stanicama i da se neće koristiti u druge svrhe.
3. U vezi s navedenim Osnovni sud je istakao da je između apelanta i tuženog sporno pitanje da li markretinški poslovi koje je apelant uradio počev od 2001. godine do 2004. godine, koji su uključivali kreaciju odnosno dizajn različitih promotivnih sredstava u vidu spotova koji su uključivali likovno grafička rješenja, slogane, audio vizuelne i druge oblike autorskog izražavanja, predstavljaju autorsko djelo. Osnovni sud je obrazložio, da polazeći od pojma autorskog djela kao intelektualne tvorevine fizičkog lica, taj sud cijeni da navedeno predstavlja kolektivno autorsko djelo-djelo više poimenično nabrojanih autora te da bi apelant imao ovlaštenje da djeluje za račun svih nositelja autorskog prava potrebno bi bilo da je svaki od tih autora to svoje pravo ustupio apelantu na osnovu ugovora u kojem slučaju bi apelant kao pravno lice imao ovlaštenja da djeluje za račun svih nositelja autorskih odnosno srodnih prava. Kako je, u konkretnom slučaju, apelant pravno lice koje se bavi pružanjem marketinških usluga koje kreiranju njegovi uposlenici što podrazumijeva da za svoj rad dobijaju određenu mjesečnu naknadu to nisu ispunjeni, prema obrazloženju Osnovnog suda, zakonski uvjeti da bi proizvod takvog rada predstavljao kolektivno autorsko djelo apelanta kao pravnog lica koje se bavi poslovima marketinga u cilju ostvarivanja profita zbog čega sud smatra da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta usmjeren na dobijanje naknade materijalne štete. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je članom 12. raskinutog ugovora između ostalog bilo propisano da tuženi raspolaže neograničenim pravom korištenja svih kreativnih rješenja koja će prema ponudama uraditi apelant za vrijeme trajanja ovog ugovora i da se tuženi obavezao da prvo korištenje kreativnih rješenja apelanta neće prenostiti na treća lica bez njegove pismene saglasnosti a da sva autorska prava na dizajnu promotivnih sredstava, na likovno grafičkim rješenjima, sloganima, audio video ili drugim oblicima autorskih izražavanja, zadržava apelant za sebe a u slučaju prestanka ugovora apelant je spreman ustupiti autorska prava tuženom uz adekvatnu finansijsku naknadu. Navedeno je i da u toku trajanja spornog ugovora apelant nije uradio niti jedan spot za tuženog.
4. Osnovni sud je naveo da je članom 132. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03-u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza osim obaveze za naknadu eventualne štete te da je članom 154. istog zakona propisano da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je štete nastala bez njegove krivice. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi jednostrano raskinuo ugovor te bi shodno tome apelant imao pravo na naknadu štete. Međutim budući da se apelant saglasio sa raskidom ugovora jer nije poduzeo niti jednu radnju na njegovom očuvanje, te kako je, po izjavi apelanta, za njega šteta nastala neovlaštenim emitiranjem spotova preciziranih u presudi kao i korištenjem zadnje stranice časopisa „Women“ za reklamu napravljenu prema dizajnu apelanta, nema odgovornosti tuženog za štetu. Naime, prema obrazloženju Osnovnog suda, navedenih spotovi i korištena reklama nisu nastali u vrijeme trajanja raskinutog ugovora te se ne mogu dovoditi u vezu sa povredom ugovorene obaveze iz predmetnog, raskinutog ugovora iz čega proizlazi i da, i pod pretpostavkom da je sud eventualno utvrdio dokazanim da je tuženi navedene spotove i reklame koristio neovlašteno i bez znanja i pristanka druge strane, takvo utvrđenje ne bi predstavljalo opravdan zahtjev za naknadu štete shodno odredbama člana 132. stav 1. ZOO jer nisu posljedica raskida predmetnog ugovora. Navedeno je i da prilikom utvrđivanja nastale štete nije dozvoljeno iznošenje apstraktne mogućnosti da bi oštećeni, u ovom slučaju apelant, ostvario korist da nije došlo do raskida predmetnog ugovora već trebalo dokazati i stvarnu visinu štete. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 012-0-Pž-07-000 227 od 26. novembra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda. Navedeno je da je u konkretnom slučaju apelantova obaveza kao tužitelja bila da, shodno relevantnim zakonskim oodredbama, dokaže postojanje štete, njen osnov i visinu odnosno da činjenice na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev potkrijepi dokazima koje je morao prezentirati na pripremnom ročištu a na glavnoj raspravi samo u slučaju ako dokaže da ih bez svoje krivice nije bio u mogućnosti iznijeti na pripremnom ročištu. Međutim, kako u postupku pred tim sudom apelant nije dokazao da dokaze na koje se u žalbi poziva, bez svoje krivice nije mogao iznijeti ni na pripremnom ročištu niti u naknadno ostavljenom roku, to je prema obrazloženju Okružnog suda, pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio provođenje predmetnih dokaza na glavnoj raspravi. Obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu zbog otkaza ugovora to nije bilo mjesta ni usvajanju apelantovog tužbenog zahtjeva.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-08-000 197 od 26. marta 2010. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je prema odredbi člana 77. Zakona o parničnom postupku propisano da će sud u pozivu za pripremno ročište obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta kao i da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Navedeno je i da je članom 81. stav 1. i članom 102. stav 2. istog zakona propisano da će sud prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokaz izvesti na glavnoj raspravi a da će prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud odbiti i u rješenju naznačiti razloge odbijanja kao i da stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
7. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant na pripremnom ročištu iznio činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i predložio dokaze koje želi izvesti na glavnoj raspravi ali da predložene dokaze (koji su precizirani u presudi) nije dostavio sudu ni u ostavljenom naknadnom roku od osam dana već je na glavnoj raspravi ponudio da ih prezentira pravdajući nedostavljanje višom silom odnosno da su mu ti dokazi bili nedostupni zbog preseljenja sa jedne pa na drugu pa na treću adresu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili provođenje predmetnih dokaza na glavnoj raspravi jer je nesporno da nisu postojali zakonski uvjeti za to pa je revizione navode vezane za navedeno odbio kao neosnovane. Kao neosnovane Vrhovni sud je odbio i revizione navode vezane za primjenu materijalnog prava budući da je nesporno da apelant nije dokazao postojanje štete, štetne radnje tuženog, okolnosti pod kojim je šteta nastala i visinu pretrpljene štete na ime izgubljene dobiti u iznosu koji je tužbenim zahtjevom tražio. Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prvo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sporni materijali neovlašteno korišteni nakon raskida ugovora te da je pogrešno utvrđenje da apelant nakon zaključenja raskinutog ugovora ništa nije uradio za tuženog. Apelant navodi da su sudovi pogrešno postupili što su odbili da mu dopuste da na glavnoj raspravi i u žalbenom postupku prezentira dokaze jer se ne radi o novim dokazima već o dokazima koje je predložio na pripremnom ročištu a činjenica da ih tada nije dostavio sudu je rezultat spleta okolnosti odnosno preseljenja a ne odugovlačenja postupka i slično.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo dobiti apelantov tužbeni zahtjev pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, u skladu sa standardima Evropske konvencije, dali detaljno obrazloženje zašto su odbili postavljeni tužbeni zahtjev odnosno zašto su neosnovani apelantovi žalbeni i revizioni navodi, koje apelant ponavlja i u apelaciju, odnosno zašto su zaključili da apelant nije dokazao nastanak, obim i visinu štete i zašto je trebalo odbiti apelantov zahtjev za provođenje dokaza koje je dostavio na glavnoj raspravi uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić