Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2871/10 (R. T.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2871/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2871/10, rješavajući apelaciju Rasima Tvrtkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Tvrtkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 000406 09 Rev od 13. aprila 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 000406 08 Gž od 4. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Tvrtković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 12. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 000406 09 Rev od 13. aprila 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 000406 08 Gž od 4. jula 2008. godine.

2. Stavom 1. presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 000406 07 P od 4. aprila 2008. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na stanu preciziranom u presudi te da ova presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana što je RMU „Đurđevik“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan da prizna. Stavom 2. presude utvrđeno je da je apelant stekao pravo na otkup predmetnog stana na kojem ima stanarsko pravo, po otkupnoj cijeni preciziranoj u presudi koju će platiti odjednom u certifikatima što je tuženi dužan priznati i trpiti da se apelant nakon uplate kupoprodajne cijene na osnovu ove presude koja zamjenjuje ugovor o korištenju stana i ugovor o kupoprodaji stana, uknjiži kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1 u knjizi položenih ugovora koja se vodi kod tog suda kao i da tuženi naknadi apelantu troškove parničnog postupka precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana donošenja ove presude pa do isplate a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je apelantu predmetni stan dodijeljen na korištenje rješenjem od 27. oktobra 2000. godine nakon što prijeratni nositelj stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana zbog čega mu je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanju te da se apelant u stan uselio 12. jula 2002. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu jer mu je stan dodijeljen prije 6. decembra 2000. godine do kada se moglo sticati stanarsko pravo. Općinski sud je naveo i da je apelant nadležnom općinskom organu podnio zahtjev za zaključenje ugovora o otkupu stana 25. septembra 2002. godine ali da je njegov zahtjev odbijen uz obrazloženje da je protekao rok za podnošenje zahtjeva za otkup stanova te da se u vezi s tim može obratiti tužbom nadležnom sudu. Općinski sud je obrazložio da apelant nije imao potrebu da podnošenje navedenog zahtjeva već da se trebao direktno obratiti tuženom i od njega zahtijevati da zaključi ugovor o kupoprodaji stana ali da iz navoda apelanta proizlazi da se on tuženom obraćao sa navedenim zahtjevom i to oko 30 puta ali da su ga u pokušaju podnošenja zahtjeva spriječavali službenici tuženog koji su radili na otkupu stanova tvrdeći da će se izvršiti kolektivni otkup svih stanova čiji je vlasnik tuženi.

3. Općinski sud je, shodno navedenom, utvrdio da se mora smatrati da je apelant podnio zahtjev za otkup predmetnog stana odmah po useljenju bez obzira štu su ga radnici tuženog u predaji zahtjeva spriječavali tako da je bio prinuđen da 25. maja 2006. godine i 26. marta 2007. godine podnese putem pošte još dva pismena zahtjeva za otkup o kojima tuženi nikada nije odlučio niti ih je odbacio kao neblagovremene. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio da je apelantov zahtjev za otkup predmetnog stana podnesen u roku iz člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ( u daljnjem tekstu: Zakon) jer je prema noveliranoj odredbi člana 7. stav 2. tog zakona propisano da se zahtjev za kupovinu stana podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu tog zakona odnosu u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka zavisno koji je rok kasniji a ugovor o otkupu stana se mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Prema zaključku Općinskog suda kako je navedeni zakon stupio na snagu 27. aprila 2002. godine na apelanta je primjenjen taj datum kao početak roka koji je istekao 27. aprila 2004. godine zbog čega je apelantov zahtjev za otkup stana blagovremen pa je taj sud odlučio kao u dispozitivu presude.

4. Protiv navedene presude tuženi je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 33 0 P 000406 08 Gž od 4. jula 2008. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen. U obrazloženju je navedeno da je noveliranom odredbom člana 7. stav 2. Zakona propisano da se zahtjev za kupovinu stana podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona (24. jula 2001. godine) odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog spora ovisno koji je rok kasniji a ugovor o prodaji stana se mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Iz navedenog, prema obrazloženju Kantonalnog suda, proizlazi da se zahtjev za otkup stana mogao podnijeti u prekluzivnom roku koji je istekao 24. jula 2003. godine čijim propuštanjem se gubi i samo pravo zahtijevati činidbu ograničenu tim rokom. Kako je apelant u predmetni stan uselio 12. jula 2002. godine, stambenom organu Općine Živinice podnio zahtjev za zaključen je ugovora o korištenju stana 25. septembra 2002. godine a zahtjev za otkup stana podnio tuženom tek 25. maja 2006. godine i 26. marta 2007. godine, to je prema zaključku Kantonalnog suda, apelantov zahtjev neblagovremen a sam zaključak prvostepenog suda da je apelant pokušavao i ranije podnositi taj zahtjev tuženom ali da su ga službenici tuženog u tome sprečavali, je neosnovan budući da je apelant mogao zahtjev podnijeti putem pošte kako je to konačno i učinio ali nakon isteka prekluzivnog roka.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 33 0 P 000406 09 Rev od 13. aprila 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu u potpunosti prihvatajući pravni stav drugostepenog suda budući da je, kako je naveo Vrhovni sud, nesporno da je apelant morao zahtjev za otkup predmetnog stana podnijeti najkasnije do 24. jula 2003. godine a apelant je zahtjev podnio tek 25. maja 2006. godine odnosno 26. marta 2007. godine, dakle po isteku prekluzivnog roka. Navedeno je da se apelant nadležnom općinskom organu obratio 2002. godine sa zahtjevom za zaključenje ugovora o korišenju stana ali da je od tog organa dobio obavještenje da se za ostvarivanje prava vezanih za stan trebao obratiti davaocu stana na korištenje ili nadležnom sudu iz čega proizlazi da se mogao obratiti tuženom preporučenom pismenom pošiljkom u zakonu propisanom roku

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je kao neuka stranka podnio Direkciji za prostorno uređenje, izgradnju, obnovu i poduzetništvo zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju stana i otkupu stana ali da ga je ta direkcija obavijestila da su stanarska prava prestala 6. decembra 2000. godine te da je pogrešan zaključak sudova da je njegov zahtjev neblagovremen jer je nesporno da je kao neuka stranka taj zahtjev podnio odmah po useljenju u predmetni stan bez obzira što je zahtjev podnesen nenadležnom organu koji ga je obavijesto o činjenicama koje uopćenisu imale veze sa njegovim zahtjevom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je apelantov zahtjev za otkup stana neblagovremen pri tom se pozivajući na relevantnu odredbu Zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2871/10 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio