Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2876/10 (Lj.J.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2876/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2876/10, rješavajući apelaciju Lj.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lj.J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 0 001178 09 Rev od 27. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 001178 09 Gž od 16. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 1178 01 P od 23. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lj.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz sela Gornji Palačkovci, općina Prnjavor, kojeg zastupa Višnja Hrgić, advokat iz Prnjavora, podnio je 9. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 0 001178 09 Rev od 27. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 001178 09 Gž od 16. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 1178 01 P od 23. januara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 1178 01 P od 23. januara 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu GP „Gradip“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tuženi) u izvršenju ugovora o vršenju stručnog nadzora nad izgradnjom građevina isplati iznos od 42.041,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u preciziranom iznosu, dok je preostali zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka odbijen, sve bliže precizirano u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je bilo nesporno da je apelant, kao nadzorni organ, sa tuženim, kao naručiocem nadzora, 22. maja 1997. godine zaključio Ugovor o vršenju stručnog nadzora broj 01/1-332 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojim se apelant obavezao da će izvršiti stručno-tehnički i finansijski nadzor arhitektonsko-građevinske faze izgradnje objekata u Prnjavoru. Dalje je opširno navedeno činjenično stanje utvrđeno na osnovu provedenih dokaza – materijalne dokumentacije i saslušanja svjedoka i parničnih stranaka, te citirane odredbe čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), člana 12, člana 17. stav 1, čl. 600. i 607. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 105. Zakona o uređenju prostora. Po mišljenju Osnovnog suda, apelant nijednim dokazom nije dokazao da je uopće stupio u posao i da je obavljao poslove koje obuhvata stručni nadzor u skladu sa odredbom člana 105. Zakona o uređenju prostora i člana 5. predmetnog ugovora. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelant dokazao da je prisustvovao radu Komisije za tehnički pregled, koja ga je označila kao nadzornog organa nad izgradnjom predmetnog objekta i da postoji fotokopija IV privremene situacije broj 11. iz juna 2000. godine koja je potpisana i od apelanta kao nadzornog organa. Međutim, Osnovni sud je istaknuo da se apelantov potpis nije nalazio ni na jednoj stranici građevinskih knjiga, niti su saslušani svjedoci potvrdili da su vidjeli apelanta u obavljanju poslova tehničkog i finansijskog nadzora.
4. Dalje je navedeno da apelant nije proveo dokaz čitanjem građevinskih dnevnika kako bi dokazao da je svih deset knjiga on lično potpisao, pa sama konstatacija Komisije za tehnički prijem da su dnevnici „obostrano“ potpisani nije bio dokaz da je dio poslova nadzora koji se odnosio na vođenje građevinskih dnevnika apelant obavio, što je apelant, kao tužilac, bio dužan dokazati u skladu sa odredbom člana 123. ZPP. Činjenica da tuženi nije po nalogu suda i na apelantov zahtjev u skladu sa članom 135. ZPP dostavio prve tri privremene situacije i da tuženi dokazima koje je priložio (rješenje Arhiva Republike Srpske) nije dokazao da su privremene situacije uništene, nije utjecala na mišljenje Osnovnog suda da apelant nije stupio u posao i da nije obavljao poslove koje obuhvata stručni nadzor u skladu sa odredbom člana 105. Zakona o uređenju prostora i člana 5. predmetnog ugovora. Osnovni sud nije prihvatio apelantov stav da je predmetni ugovor ostao na pravnoj snazi, jer nikada nije raskinut prostom izjavom niti jedne strane, niti je tuženi pozvao apelanta da ispuni svoju obavezu. S tim u vezi, obrazloženo je da apelant nije stupio u posao i nije obavljao poslove koje je obuhvatao stručni nadzor, da su parnične stranke kao ugovorne strane zaključile dvostrano obavezni ugovor, te da je iz prirode posla koji je apelant trebalo da obavi za tuženog nesumnjivo proizlazilo da je ispunjenje predmetnog ugovora u određenom roku bitan njegov sastojak. Stoga je, po mišljenju Osnovnog suda, predmetni ugovor između parničnih stranaka raskinut po samom zakonu. S tim u vezi, citirane su odredbe čl. 124. i 125. ZOO, te istaknuto da predmetni ugovor nije održan na snazi time što je apelant prisustvovao vršenju tehničkog prijema objekta, jer to nije predstavljalo cjelovit posao koji je ugovoren sa ciljem da on bude i ispunjen - da budu ispunjene sve ugovorom predviđene obaveze. Kako su raskidanjem ugovora „po samom zakonu“ (i u drugim slučajevima raskida iz člana
132. ZOO) obje strane oslobođene svojih ugovornih obaveza i nijedna ne može tražiti ispunjenje, jer za to više nema pravne osnove (ugovora), Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev da obaveže tuženog da ispuni svoju ugovornu obavezu.
5. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 001178 09 Gž od 16. aprila 2009. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, kao i u odluci o troškovima postupka.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je bilo pravilno činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je izvršio svoje obaveze iz predmetnog ugovora u kojoj situaciji bi imao pravo da traži isplatu ugovorenog iznosa za izvršene usluge. Dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i 209. ZPP, budući da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i za svoju odluku dao valjano obrazloženje. S tim u vezi, obrazloženo je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio pisane dokaze, kao i dao ocjenu iskaza svjedoka iz čijih iskaza je slijedilo da apelant nije obavljao poslove nadzora po predmetnom ugovoru iz razloga bliže opisanih u obrazloženju presude. Kako je bilo nesporno da je iz pisane dokumentacije slijedilo da apelant nije potpisivao građevinsku knjigu, dnevnik, niti privremene ni okončane situacije, Okružni sud je smatrao da apelant nije dokazao da je vršio poslove nadzora po predmetnom ugovoru za što bi mu pripadala ugovorena naknada. Okružni sud nije mogao prihvatiti ni žalbene navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, istaknuto je da se nije mogao prihvatiti navod prvostepenog suda da je predmetni ugovor raskinut po samom zakonu, jer se nije radilo o ugovoru sa fiksnim rokom ispunjenja. Međutim, kako je bilo nesporno da apelant nije izvršio obaveze iz predmetnog ugovora i stoga nije imao osnova za traženu isplatu novca, Okružni sud je ocijenio da navedeni pogrešan zaključak prvostepenog suda nije utjecao na zakonitost prvostepene presude.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 78 0 P 0 001178 09 Rev od 27. aprila 2010. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda pravilna, te citirao odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, člana 105. Zakona o prostornom uređenju i člana 13. st. 1. i 2. člana 14. Pravilnika o vođenju knjige o građenju. Dalje je navedeno da, prema utvrđenom činjeničnom stanju, predmetni objekt je izgrađen u periodu od 7. aprila 1997. godine do 27. maja 1999. godine, da je apelant bio zaposlen u Opštini Prnjavor do augusta 1998. godine, te da je za posao stručnog nadzora bilo potrebno svakodnevno prisustvo na građevini. Dalje, apelant nije potpisao knjigu građenja za predmetni objekt, već ju je, kao i sve privremene i okončane situacije (osim onih koje se tiču projektnog nadzora) potpisao Milenko Dakić, odgovorni rukovodilac gradilišta, koji je inače vršio nadzor nad objektom. Osim toga, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazilo je da apelanta nisu viđali na gradilištu. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije dokazao da je izvršio ugovorene obaveze i da mu stoga nije pripadalo pravo u smislu člana 124. ZOO da traži da druga strana ispuni svoju ugovorenu obavezu. Navedeni zaključak nije se doveo u sumnju revizionim navodima da je, prema zapisniku o tehničkom prijemu predmetnog objekta, iz juna 1999. godine, prilikom tehničkog prijema, u ime investitora prisustvovao apelant kao nadzorni organ. S tim u vezi, obrazloženo je da takva konstatacija u zapisniku, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi, nije značila da je apelant time dokazao da je vršio nadzor nad objektom, već da je prilikom tehničkog prijema objekta bio prisutan, u ime investitora, u svojstvu nadzornog organa tim prije što je apelant „u to vrijeme bio u radnom odnosu kod tužene, koja je u izgradnji predmetnog objekta učestvovala i kao investitor i kao izvođač“. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim navod revizije da je apelant dokazao osnovanost svog zahtjeva s obzirom na to da je potpisao privremenu situaciju za predmetni objekt iz juna 2000. godine. S tim u vezi, istaknuto je da navedena privremena situacija nije bila priložena u originalu, već u fotokopiji, zbog čega ju je i osporila protivna strana, te da je ona datirala godinu dana kasnije od dana tehničkog prijema predmetnog objekta.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u tome što mu kao tužiocu tokom postupka pred redovnim sudovima nije dana mogućnost da na ravnopravan način sa suprotnom stranom iznese svoje navode, činjenice i dokaze, zbog čega je bilo proizvoljnosti redovnih sudova u postupku utvrđivanja činjenica. Ističe da mu, kako nije bio zaposlen kod tuženog, nisu bili dostupni materijalni dokazi na koje se pozivao (privremene situacije, građevinski dnevnici i drugo), te da je tuženi imao interes da prikaže da navedena dokumentacija ne postoji, ali to nije imalo utjecaja na zaključak suda da apelant nije stupio na posao. Iako tuženi nije dostavio traženu dokumentaciju, niti dokazao da je uništena, redovni sud nije zaključio da je tuženi prikrivanje dokaza izvršilo u namjeri da spriječi apelanta da dokaže da mu tuženi treba platiti izvršeni nadzor, već su smatrali da apelant nije dokazao svoj tužbeni zahtjev. Stoga, apelant smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili pravo i učinili predmetni postupak nepravičnim prema apelantu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi ravnopravnosti u postupku, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Pri tome, vezano za apelacione navode koji se tiču navodnog kršenja prava na ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant imao priliku da se suprotstavi svojim navodima i argumentima drugoj strani. U tom smislu apelantu je omogućeno da predlaže i izvodi dokaze, a činjenica da tuženi nije dostavio traženu dokumentaciju nije utjecala na odluku suda s obzirom na to da je sud na osnovu ostale obimne dokazne građe utvrdio da apelant nije stupio u posao i obavljao poslove koje obuhvata stručni nadzor. Dakle, nesporno je da ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica, te se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi vezani za tvrdnje da nije ravnopravno tretiran u postupku. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić