Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2892/10 (M. M.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2892/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2892/10, rješavajući apelaciju Miloje Misirače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloje Misirače podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 Pr 003286 10 Pzp od 28. juna 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-1-Pr-09-000075 od 4. februara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloja Misirača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice podnio je 9. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 Pr 003286 10 Pzp od 28. juna 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-1-Pr-
09-000075 od 4. februara 2010. godine. Apelant je 23. septembra 2010. godine, 19. decembra 2011. godine i 28. aprila 2012. godine dostavljao dodatna pojašnjenja apelacionih navoda.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 077-1-Pr-09-000075 od 4. februara 2010. godine apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 36. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM i određen jedan kazneni bod. Rješenjem je dalje obavezan apelant na plaćanje troškova postupka, bliže precizirano u izreci rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je, analizirajući izvedene dokaze i ocjenjujući apelantovu odbranu, utvrdio činjenično stanje bliže opisano u obrazloženju rješenja. Dalje je navedeno da je bila neosnovana apelantova tvrdnja da do kontakta vozila nije došlo, kako je navedeno u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka. Naime, apelant je u svojoj odbrani naveo da nije osjetio da je ostvario kontakt sa bilo kojim drugim vozilom, kao i da oštećeni nije mogao vidjeti šta se dešavalo, jer se u to vrijeme nalazio u kafani i izašao je tek kad je apelant preparkirao vozilo. S tim u vezi, Osnovni sud je istaknuo da je iz priložene dokumentacije bilo vidljivo da se u konkretnom slučaju radilo o parking-prostoru i da su se tu nalazili kafić i butik, te da apelantova izjava nije bila u vezi sa ostalim izvedenim dokazima. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je proglasio apelanta odgovornim za predmetni prekršaj, odredio kazneni bod, te nakon ocjene svih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti izrekao mu novčanu kaznu u iznosu navedenom u izreci rješenja.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 Pr 003286 10 Pzp od 28. juna 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su nedozvoljeni apelantovi žalbeni navodi vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s obzirom na to da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao žalbeni osnov, nije predviđeno članom 61. Zakona o prekršajima Republike Srpske. Dalje je navedeno da su neosnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu prekršajnog postupka, jer je pobijano rješenje zasnovao na iskazu svjedoka, oštećenog Muharema Nasića, a da nije uvažio apelantovu odbranu, pri čemu Osnovni sud nije ocijenio prostor ni položaj vozila, moguću dinamiku kretanja apelantovog vozila, odnosno apelantove radnje i mogućnost kontakta vozila. S tim u vezi, Okružni sud je istaknuo da je na osnovu stanja spisa prvostepenog suda nesporno proizlazilo da je u prvostepenom postupku saslušan u svojstvu svjedoka oštećeni Muharem Nasić i da su izvedeni materijalni dokazi predloženi od ovlaštenog organa, Policijske stanice Kozarska Dubica, između ostalog, i zapisnik o apelantovom saslušanju. Stoga je zaključeno da je prvostepeni sud ocijenio apelantovu odbranu, te na osnovu izvedenih dokaza, koje je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, pravilno izveo zaključak da je apelant počinio prekršaj na način i u vrijeme kako je činjenično opisano u dispozitivu prvostepenog rješenja. Dalje je navedeno da prvostepeni sud osnovano nije prihvatio apelantovu odbranu, koja je bila u suprotnosti sa izvedenim dokazima, izjavama saslušanog svjedoka i materijalnim dokazima, kao objektivnim dokaznim sredstvima. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je apelantove radnje, zasnovane na činjenicama iz izvedenih dokaza, ocijenio kao prekršaj iz člana 36. stav 1. ZOOBS-a, a pri tome nije učinio bitne povrede prekršajnog postupka na koje se žalbom ukazivalo, niti druge bitne povrede prekršajnog postupka propisane odredbama člana 62. Zakona o prekršajima Republike Srpske. Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud u rješenju dao potpuno i valjano obrazloženje o svom stavu i odluci.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava, te pristrasnosti sudova. Apelant navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je u postupku ukazivao da nije postojao nijedan valjan dokaz da je izazvao saobraćajnu nezgodu niti da se ona dogodila, odnosno nije postojao nijedan dokaz za pokretanje predmetnog prekršajnog postupka. Tvrdi da je prvostepeni sud bio pristrasan, poklonivši potpunu vjeru dokumentima policije i svjedoku, dok nije razmotrio nijednu činjenicu na koju je apelant ukazivao. Dalje tvrdi da je i drugostepeni sud pristrasan, jer je poklonio vjeru navodima Policijske stanice Kozarska Dubica i prvostepenog suda, a nije razmatrao njegove žalbene navode. Posebno ističe da nije bilo razloga da Okružni sud ne uvaži njegov prijedlog za angažovanje vještaka saobraćajno-tehničke struke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
9. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u suštini odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanju i pogrešnu primjenu procesnog prava, te pristrasnost sudova, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
12. Razmatrajući apelantove navode, te imajući u vidu predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da je protiv apelanta proveden prekršajni postupak u kojem je utvrđena njegova odgovornost za počinjeni prekršaj. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud na temelju provedenih dokaza (zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, iskazi apelanta i svjedoka – oštećenog, zapisnici o saobraćajnoj nezgodi i alkotestiranju apelanta i oštećenog, zapisnici o saslušanju apelanta i oštećenog i foto-dokumentacija), ocjenjujući ih posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, na nesumnjiv način utvrdio apelantovu odgovornost, a sa kojim odlučenjem se u potpunosti saglasio u žalbenom postupku Okružni sud, a što sve jasno proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja. U pogledu apelantove tvrdnje o pristrasnosti redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da je teret dokazivanja da je apelant počinio prekršaj bio na ovlaštenom organu, koji je u vezi s tim i prezentirao svoje dokaze, koji su za sud bili sasvim dovoljni za utvrđivanje apelantove odgovornosti za učinjeni prekršaj. Dalje, iz relevantnih odredbi Zakona o prekršajima Republike Srpske nedvosmisleno proizlazi da je apelant u toku prvostepenog postupka imao mogućnost da predloži dokaze za koje je smatrao da je potrebno izvesti. Pritom Ustavni sud naglašava da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije predviđeno članom 61. Zakona o prekršajima Republike Srpske kao žalbeni osnov, kako je i obrazložio Okružni sud, pa se stoga apelantovi navodi vezani za angažovanje vještaka saobraćajno-tehničke struke u toj fazi postupka pokazuju u cijelosti neosnovanim. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti proizvoljnost prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja u pogledu apelantove odgovornosti za počinjeni prekršaj. Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti ni da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na pravično suđenje bilo proizvoljno. Takođe, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego su bili dužni da obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očito (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić