Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2893/10 (H.N.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2893/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2893/10, rješavajući apelaciju H.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.N. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 000777 08 Gž od 30. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 000777 99 P od 7. avgusta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H.N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Svojata, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 8. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 000777 08 Gž od 30. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 000777 99 P od 7. avgusta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 000777 99 P od 7. avgusta 2008. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelant je obavezan da tužitelju Bajri Salihoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade nematerijalne štete koju je tužitelj pretrpio zbog nanošenja teških tjelesnih povreda isplati iznos od 3.900,00 KM zajedno sa zakonskom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Ocjenom provedenih dokaza Općinski sud je nesporno utvrdio da je tužitelj od apelanta zadobio povrede 12. oktobra 1995. godine i da apelant za navedeno nije pravomoćno osuđen, jer je krivični postupak protiv apelanta obustavljen. Spornu činjenicu da li je apelant nanio povrede tužitelju Općinski sud je utvrdio na temelju iskaza svjedoka, parničnih stranaka, te nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je u cijelosti prihvaćen od suda, jer je, kako je istaknuto u obrazloženju, urađen u skladu sa medicinskom dokumentacijom i pravilima struke. Općinski sud je, imajući u vidu odredbe čl. 154. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučio kao u izreci presude (o čemu se sud detaljno izjasnio na str. od 2. do 7. osporene presude).

3. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene odluke, donio Presudu broj 33 0 P 000777 08 Gž od 30. aprila 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, obrazlažući svoj stav o neosnovanosti žalbe, istakao da je tužitelj predloženim dokazima uspio dokazati da ga je apelant kritičnog dana (prilikom povratka sa suda zbog postupka koji je vođen povodom štetnog događaja od 31. decembra 1993. godine) udario nogom u lijevu stranu rebara, prethodno mu opsovavši majku, nakon čega je tužitelj počeo da plače i da pada, a apelant je nastavio da ga udara nogama i pesnicama. S obzirom na navedeno, kako je istaknuto u obrazloženju, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti žalbene tvrdnje apelanta da prvostepeni sud nije postupio po odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, a koje će činjenice uzeti kao dokazane stvar je slobodne ocjene suda. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio irelevantnim žalbene prigovore apelanta koji se suštinski svode na to da sud nije trebalo da vjeruje svjedocima tužitelja, već je trebalo da vjeruje njegovom iskazu koji je, prema apelantovom mišljenju, potvrđen iskazima svjedoka čije je saslušanje apelant predložio. Navedeno tim prije, kako je istakao drugostepeni sud, što je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane, precizne i ubjedljive razloge, koje je u cijelosti prihvatio i navedeni sud. U obrazloženju je istaknuto da obrazloženje osporene presude, suprotno navodima žalbe, sadrži razloge i objašnjenje zbog čega je donesena takva odluka, odnosno sadrži sve subjektivne i objektivne elemente spora, pa suprotno rezonovanju žalbe, nije pričinjena povreda odredaba parničnog postupka.

4. Prema ocjeni Kantonalnog suda, bez osnova su i apelantovi žalbeni navodi da je vještak medicinske struke u nalazu i mišljenju samo konstatovao povrede, a ne i način i mehinizam povređivanja tužitelja, jer to i nije bio zadatak vještaka, budući da iz sadržaja cjelokupnog spisa (iskaza saslušanih svjedoka, sadržaja otpusnice JZU Klinički centar Tuzla od 16. oktobra 1995. godine) jasno proizlazi da su predmetne povrede tužitelja upravo posljedica spornog događaja od 12. oktobra 1995. godine. U vezi sa dopunom apelantove žalbe Kantonalni sud ju je ocijenio neblagovremenom uz obrazloženje da je prvostepena presuda punomoćniku apelanta dostavljena 23. septembra 2008. godine, a da je dopuna žalbe sudu podnesena 3. novembra 2008. godine, dakle, istekom zakonskog roka od 30 dana za podnošenje žalbe.

5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant suštinski ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što je za posljedicu dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant u navodima apelacije citira dijelove iz osporenih presuda sa kojim se ne slaže uglavnom vezano za iskaze svjedoka. Ukazuje da je u konkretnom slučaju, suprotno stajalištu redovnih sudova, izostala pravilna ocjena dokaza.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance na temelju provedenih dokaza utvrdili da je tužbeni zahtjev osnovan, obavezujući apelanta na isplatu naknade za šta su dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim niti u jednom segmentu. Ustavni sud, također, zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je tokom postupka već isticao i o kojima su se redovni sudovi dovoljno jasno i precizno izjasnili. Osim toga, apelant u apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali tvrdnje da je došlo do kršenja prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka i činjenicom da je obavezan na isplatu naknade. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2893/10 (H.N.) | Sudska praksa | Aktio