Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2964/10 (T. V.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2964/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 2964/10, rješavajući apelaciju Tade Vice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tade Vice podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 012991 09 Rev od 17. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 012991 08 Gž od 5. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 0 P 012991 06 P od 15. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tade Vice (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 15. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 012991 09 Rev od 17. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tesktu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 012991 08 Gž od 5. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 0 P 012991 06 P od 15. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 0 P 012991 06 P od 15. februara 2008. godine odbijen je u cjelosti apelantov tuženi zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da su „Vicko“ d.o.o. Mostar i Zdravko Vice (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni da mu isplate iznos od 11.000,00 KM sa zakonskim kamatama počev do dana podnošenja tužbe i troškove postupka sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Presudom je apelant obvezan na naknadu troškova postupka tuženim u iznosu i roku preciziranim u presudi. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio tužbu tom sudu kojom je tražio da sud utvrdi navedenu obavezu tuženih a iz razloga što su tuženi, kako je navedeno u tužbi, polovinom 2003. godine ušli u prodavnicu koja je bila vlasništvo apelantove firme „Vice Komerc“ te koristeći apelantove artikle koji su se nalazili u prodavnici, sebi pribavili imovinsku korist čime su apelantu pričinili štetu.
3. Općinski sud je naveo da su u postupku provedeni dokazi precizirani u presudi te da je utvrđeno da je apelant sa svojom braćom Zdravkom, Mirkom i Nedeljkom osnovao 1996.godine firmu „Vice Komerc“ (u daljnjem tekstu: zajednička firma) te da je ugovorom o osnivanju zajedničke firme određeno da su sva braća suvlasnici zajedničke firme sa jednakim osnivačkim ulozima te da će u slučaju istupanja iz zajedničke firme svaki od suvlasnika imati pravo na povrat uloženih sredstava odnosno ¼ od ostvarene dobiti (član 10. ugovora). Kako je naveo Općinski sud, apelant je tvrdio da je do osnivanja zajedničke firme imao samostalnu firmu „Tade“ koja je imala prodavnicu sa mješovitom robom u Zagrebačkoj ulici u Mostaru iz koje je, osnivanjem zajedničke firme, sva roba iz te radnje, kao, kako je utvrdio Općinski sud, osnivački ulog apelanta prenesena u radnju u ulici Alojzija Stepinca gdje se nalazila prodavnica zajedničke firme. Utvrđeno je i da su 2002. godine braća/suosnivači pokušala da se dogovore oko raskidanja ugovora o udruživanju sredstava o čemu je sačinjen i zapisnik ali da nisu postigli dogovor o tome tako da zajednička firma i dalje egzistira i još je uvijek upisana u sudski registar te da je te godine iz firme izašao tuženi Zdravko Vice koji je bio vlasnik firme „Merkur“.
4. Obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da iz tvrdnji apelanta proizlazi da on ne poima da ne postoji istovjetnost njega kao fizičkog lica i firme koju osnuje svojim sredstvima zbog čega, prema navodima Općinskog suda, i postoji konfuzija u tvrdnjama apelanta o osnivačima i prostorima koje je koristila zajednička firma. Navedeno je i da u toku postupka apelant ničim nije dokazao da je vlasnik stvari odnosno robe koja je prema popisima robe i inventara na dan počinjanja rada prodavnice zajedničke firme bila zatečena u radnji. Ovo posebno iz razloga što je na popisu inventara koji je apelant priložio kao dokaz svojih tvrdnji navedeno da se radi o robi odnosno prodavnici firme „Merkur“ a dokument je sa pečatom zajedničke firme pa se ne može zaključiti kojoj od tih firmi je pripadala predmetna roba. Općinski sud je zaključio da kod ovakvog stanja stvari, apelant nije dokazao da je u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pretrpio štetu pa je odbio tužbeni zahtjev apelanta.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 58 0 P 012991 08 Gž od 5. decembra 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je on od braće/suosnivača uložio najviše sredstava budući da, prema navodima Kantonalnog suda, iz ugovora o osnivanju zajedničke firme proizlazi da su osnivački udjeli svih suosnivača jednaki. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane i navodi da je prvostepeni sud odbio raspravljati o bankovnim izvodima preciziranim u presudi budući da je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, nesporno da izvod dostavljen za spis nije ni čitak niti datum odgovara datumu dokumenta na koji bi se izvod trebao odnositi. Navedeno je i da uplatnica koju je dostavio apelant kao dokaz svojih žalbenih navoda, predstavlja novu činjenicu na koju se žalitelj ne može pozivati u žalbenom postupku shodno odredbama člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) osim u slučaju da dokaže da bez svoje krivnje tu činjenicu nije mogao dostaviti odnosno prezentirati do kraja glavne rasprave. Ovo stoga jer, prema obrazloženju presude, apelant nije ponudio nikakav dokaz da navedenu činjenicu nije mogao bez svoje krivnje prezentirati do okončanja glavne rasprave. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da apelant nije, shodno odredbama čl. 123. i 126. ZPP dokazao da je pretrpio štetu u smislu odredbi člana 15. ZOO pa je žalbu odbio kao neosnovanu.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 58 0 P 012991 09 Rev od 17. juna 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu u potpunosti prihvatajući pravne stavove nižestepenih sudova. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant u toku glavne rasprave dajući iskaz u svojstvu parnične stranke naveo da su tuženi dužni da mu traženi iznos isplate kao vrijednost njegovog osnivačkog udjela u firmi „Vice Komerc“ ali da iz spisa predmeta jasno proizlazi da je apelant još uvijek suvlasnik predmetne firme jer nije istupio iz nje već je iz firme istupio tuženi Zdravko Vice. Zbog toga bi apelantov zahtjev, na način kako ga je apelant činjenično supstancirao na glavnoj raspravi, prema mišljenju Vrhovnog suda, bio neosnovan i sa stanovišta ranije citirane odredbe člana 10. ugovora o osnivanju zajedničke firme.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da sudovi nisu jasno obrazložili na osnovu čega su utvrdili da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan jer iz osporenih presuda prema mišljenju apelanta, proizlazi da su sudovi smatrali da, u stvari, apelant nema aktivnu legitimaciju u sporu. Apelant navodi da je detaljno dokazao da je predmetna roba bila njegovo vlasništvo kao i da je prethodni poslovni prostor u kojem se nalazila njegova prijašnja firma adaptirao svojim sredstvima. Apelant je naveo i da je dokazao da je potpisan ugovor o razdruživanju a da sudovi suprotno tvrde.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev odnosno zašto apelant u smislu relevantnih odredbi ZOO i ZPP nije dokazao tvrdnje da mu je pričinjena šteta čiju je naknadu tražio odnosno da mu je pripadala roba za koju je tvrdio da su tuženi neovlašteno koristili i tako sebi pribavili protupravnu imovinsku korist. Ustavni sud ,suprotno navodima apelanta, ne smatra da u navedena obrazloženja proizvoljna niti nerazumljiva već smatra da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić