Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3039/10 (R. K.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3039/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 3039/10 rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000292 09 Rev od 27. maja 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 000292 09 Gž od 26. februara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000292 07 P od 17. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Predrag Radulović advokat iz Banja Luke, podnio je 19. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 000292 09 Rev od 27. maja 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000292 09 Gž od 26. februara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000292 07 P od 17. novembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 000292 07 P od 17. novembra 2008. godine odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže JPŠ „Šume Republike Srpske“ AD Sokolac-ŠG „Gorica“ Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati iznos preciziran u presudi kao glavni dug uvećan za zatezne kamate od dana preciziranog u presudi kao dana nastanka štete pa do isplate i da apelantu naknadi troškove postupka sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da na pripremnom ročištu nije došlo do mirnog rješavanja spora budući da su sporni bili i osnov i visina tužbenog zahtjeva te da su nakon toga na glavnoj raspravi provedeni dokazi precizirani u presudi. Navedeno je da je utvrđeno da je apelant kao zakupodavac zaključio sa tuženom kao zakupoprimcem ugovor o zakupu čiji predmet je bila vikend kuća apelanta koju je tužena koristila za potrebe stanovanja svojih radnika te da je apelant kuću dao pod zakup bez navođena bilo kakvih nedostataka kuće, odnosno u ispravnom stanju. Utvrđeno je da je i nakon izvjesnog vremena i redovnog korištenja, predmetni objekat u potpunosti izgorio te da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka elektrostruke utvrđeno da do požara u objektu nije došlo usljed neispravnih elektroinstalacija kako je tvrdila tužena. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je kod ovakvog stanja stvari logično da je do požara u kojem je predmetni objekat izgorio, došlo usljed neodgovarajućeg odnosa radnika tužene prema kući. Kako je prema obrazloženju Osnovnog suda, članom 581. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zakupac dužan upotrebljavati stvar kao dobar privrednik odnosno domaćin te kako tužena prije nego što se požar desio nije obavijestila apelanta o bilo kakvom nedostatku na kući to, prema mišljenju Osnovnog suda, shodno odredbama člana 154. ZOO postoji osnov odgovornosti tužene za štetu koja je pričinjena apelantu. Međutim, Osnovni sud je naveo da je tužena u toku postupka osporila visinu i obim nastale štete a da apelant nije izvodio nikakve dokaze u pravcu dokazivanja visine i obima štete budući da je jedini dokaz koji je apelant ponudio uvjerenje Policijske stanice Šipovo (precizirano u presudi) i koje predstavlja samo puku izjavu apelanta da mu je šteta nastala i koje nije dokaz na osnovu kojeg bi se utvrdila visina nastale štete. Obzirom na navedeno, prema obrazloženju Osnovnog suda, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelant nije dokazao visinu i obim štete koja mu je nastala. Zbog navedenog Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti.
3. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 75 0 P 000292 09 Gž od 26. februara 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Navedeno je i da iz prvostepenog spisa proizlazi da apelant nije predložio niti provodio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila visina i obim nastale štete što je bilo neophodno budući da je tužena tokom postupka osporavala visinu i obim štete i odbila sudsko poravnanje, čije nepostizanje prema obrazloženju Okružnog suda, suprotno navodima apelanta nije od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Okružni sud je istakao i da se odluka o visini štete ne može temeljiti na slobodnom sudijskom uvjerenju u smislu odredbe člana 127. ZPP iz razloga jer je za primjenu ove odredbe u slučaju kao što je konkretan, potrebno da se kumulativno ispune tri uvjeta: 1. da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu štete; 2. da je osnovan osnov tužbenog zahtjeva i 3. da se visina nastale štete može utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama ili se uopće ne može utvrditi. Kako u konkretnom slučaju, prema mišljenju Okružnog suda, nedostaje treći uvjet budući da se vrijednost predmetne kuće mogla utvrditi vještačenjem građevinske struke a kako to apelant nije predložio jer se pravdao svojim materijalnim stanjem i nedostatkom sredstava za utvrđivanje visine štete iako je mogao tražiti oslobađanje od plaćanja troškova vještačenja, to je Okružni sud odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 75 0 P 000292 09 Rev od 27. maja 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je obrazložio da je neosnovan revizioni prigovor da je tužena u odgovoru na tužbu osporila visinu tužbenog zahtjeva ali da njegovu visinu nije osporavala u toku postupku budući da iz spisa, prema obrazloženju Vrhovnog suda, proizlazi da je tužena visinu tužbenog zahtjeva osporavala i na ročištima za glavnu raspravu preciziranim u presudi. Navedeno je da je neosnovan i navod da je apelant dao sve elemente za određivanje visine nastale štete na predmetnom stambenom objektu navodeći najnižu građevinsku cijenu takvog objekta u iznosu od 400,00 KM po m2 jer, kako je naveo Vrhovni sud, navedeno ne proizlazi iz stanja spisa budući da je apelant naveo samo dimenzije sporne kuće i sastav materijala od kojeg je bila napravljena kao i činjenicu da kuća nije bila oštećena u toku rata. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni revizijski navod apelanta da se u toku postupka saglasio sa tuženom da nema potrebe provoditi građevinsko vještačenje, jer to ne proizlazi iz sadržaja raspravnih zapisnika niti iz izjava stranaka navedenih u zapisnicima a kojima su izrazile spremnost za vansudsko poravnanje. Navedeno je i da je neosnovana i tvrdnja da je prvostepeni sud trebao prihvatiti apelantove navode vezane za visinu nastale štete jer je sud imao takvo ovlaštenje prema ZPP. Ovo stoga jer kako je naveo Vrhovni sud, takvo ovlaštenje suda ne proizlazi iz već citiranih odredbi ZPP pogotovo u situaciji kada je apelant kao tužitelj aktivno učestvovao u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio reviziju kao neosnovanu.
5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je dogovorio sa zastupnikom tužene da se ne traži građevinsko vještačenje kako se apelant, kao dugogodišnji radnik tužene, ne bi izlagao dodatnim troškovima i jer tužena nije u postupku osporavala visinu nastale štete te da iz tog razloga nije vidio potrebe da predlaže takvo vještačenje a što su sudovi trebali uzeti u obzir ili sami obavezati stranke u postupku na provođenje tog dokaza.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također primjećuje da se apelacioni navodi u suštini svode na navode koje je apelant isticao u toku postupka pred redovnim sudovima i na koje su odgovor dali sudovi na tri instance pri tom za svaki od navoda dajući obrazloženje koje je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud zapaža da u konkretnom postupku nisu pokrenuta nikakva pitanja iz kojih bi mogalo proizlaziti kršenje prava na dom zbog čega Ustavni sud smatra da se u suštini konkretan postupak i ne može podvesti pod pitanje kršenja prava na dom. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić