Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3173/10 (I. B.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3173/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3173/10, rješavajući apelaciju Ivice Brale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Brale podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 000401 10 Gz od 10. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 000401 05 P od 21. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Bralo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 26. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 000401 10 Gz od 10. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 000401 05 P od 21. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 000401 05 P od 21. oktobra 2009. godine obavezan je tuženi „Sunce osiguranje“ d.d. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu na ime naknade nematerijalne i materijalne štete iznose precizirane u st. I i II izreke presude sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, tj. od 12. augusta 2005. godine pa do konačne isplate, Stavom III izreke presude obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.044,00 KM. Naime, iz provedenih dokaza i stanja u spisu predmeta Općinski sud je utvrdio da je osnov tužbenog zahtjeva nesporan i da je tuženi dužan naknaditi apelantu štetu koju on traži, a što znači da je osiguranik tuženog kriv za predmetnu nezgodu, te da apelantu pripada pravo na naknadu predmetne štete u visini utvrđenoj shodno nalazu i mišljenju vještaka strojarske i vještaka medicinske struke. Kako je naveo Općinski sud, odluka o troškovima postupka se zasniva na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), a sastoji se od nagrade apelantovog punomoćnika za sastav tužbe u iznosu od 240,00 KM, nagrade apelantovog punomoćnika za zastupanja na tri ročišta po 240,00 KM, troškova vještačenja vještaka medicinske struke u iznosu od 261,00 KM, te troškova vještačenja vještaka strojarske struke u iznosu od 230,00 KM, te troškova na ime takse na tužbu i presudu po 246,50 KM, što ukupno iznosi 2.044,00 KM.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 000401 10 Gz od 10. maja 2010. godine žalba tuženog je djelomično uvažena, prvostepena presuda u pogledu odluke suda o troškovima suda preinačena na način da se tuženi obavezuje apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 408,88 KM umjesto iznosa od 2.044,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U nepobijanom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. ZPP, sud je odlučio da se žalbom tuženoga pravilno ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o troškovima postupka. Naime, tužbom je apelant tražio na ime naknade nematerijalne i materijalne štete ukupan iznos od 11.800,00 KM, a kako je apelantu dosuđen ukupan iznos od 2.287,00 KM na ime naknade štete, to je, imajući u vidu apelantov uspjeh u parnici, valjalo odluku suda preinačiti i apelantu dosuditi na ime troškova postupka iznos od 408,88 KM umjesto iznosa od 2.044,00 KM, na osnovu člana 386. stav 2. ZPP.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Kantonalni sud u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo i odredbe ZPP s obzirom na to da pri odluci o troškovima parničnog postupka nije ocijenio apelantov precizirani tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi od 25. septembra 2009. godine, a koji precizirani tužbeni zahtjev u cijelosti usvaja prvostepeni sud, dodjeljujući apelantu troškove postupka u iznosu od 2.044,00 KM. Apelant navodi da bi ova odluka drugostepenog suda bila razumljiva samo u slučaju da je tužena strana apelantu ponudila upravo onaj iznos koji je apelant tražio u preciziranom tužbenom zahtjevu, pa da je zbog tog razloga ovaj spor bio nepotreban i da upravo zbog tih razloga apelant treba snositi troškove parničnog postupka. Zbog ovih razloga je jasno da drugostepeni sud nije na zakonit način odlučio o troškovima parničnog postupka, jer nije ocijenio za sud obavezujući apelantov precizirani tužbeni zahtjev, niti iznos koji je tuženi ponudio apelantu u vansudskom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, dovoljno jasno obrazložio zašto je preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o troškovima postupka, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić