Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3177/10 (I.B.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3177/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 3177/10, rješavajući apelaciju I.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-09-000280 od 15. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-
Gž-06-001454 od 6. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj P-564/04 od 14. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 26. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000280 od 15. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-
001454 od 6. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-564/04 od 14. jula 2006. godine. Apelant je 3. aprila 2012. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Presudom Općinskog suda broj P-564/04 od 14. jula 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je rješenje o nasljeđivanju iza umrlog Muharema Behića (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) koje je donijeto 18. oktobra 1991. godine pred Općinskim sudom po brojem O-293/89 ništavo i da ne proizvodi nikakve pravne učinke, da se ukine klauzula pravosnažnosti od 21. marta 1992. godine koja je data na to rješenje i da se to rješenje stavi van snage i naloži Katastru i z.k. uredu Općinskog suda da izvrši upis brisanja ostavinskog rješenja tog suda od 18. oktobra 1991. godine i da tuženi Šefik Behić i Nisveta Behić (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženaodnosno :tuženi) solidarno naknade apelantu troškove parničnog postupka. Presudom je obavezan apelant da prvotuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi kao i da plati troškove po osnovu sudske takse precizirane u presudi. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je prednik apelanta u toku života sačinio ugovor o darovanju kojim je predmetne nekretnine poklonio njemu i prvotuženom po ½ i da ne spori darovanje nekretnina prvotuženom ali da osporava upisivanje drugotužene kao vlasnice na nekretninama jer je apelant, kako je u tužbi naveo, mislio da se radilo o poklonu samo njemu i prvotuženom a da se odjednom kao vlasnica upisala i drugotužena kao i da punomoć koju je apelant dao advokatu Stevi Vojnoviću nije ovjerena kod suda te da neovjeravanje punomoći čini i njegovu nasljedničku izjavu pa time i rješenje o nasljeđivanju apsolutno ništavim. S tim u vezi navedeno je da je u postupku utvrđeno da je u naprijed preciziranom ostavinskom postupku, utvrđeno da je apelant po punomoćniku advokatu Stevi Vojnoviću, kojem data punomoć za zastupanje nije ovjerena kod suda, dao nasljedničku izjavu da se prihvata svog zakonskog nasljednog dijela i da priznaje valjanost darovnog ugovora koji je prednik apelanta sačinio za života. Navedeno je da su ostavinu iza prednika apelanta činile nekretnine i novčana sredstva na štednoj knjižici sve precizirano u presudi a da su za njegove nasljednike proglašeni apelant, prvotuženi, drugotužena i njihova majka-supruga prednika apelanta Hatidža Behić sa dijelovima također preciziranim u presudi.
3. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da prema odredbama Zakona o nasljeđivanju nasljednička izjava da bi bila pravno valjana mora biti izjavljena u zakonom određenom obliku i na način kojim će volja nasljednika doći do izražaja tako da izjava bude u skladu sa voljom nasljednika te da pravni posao, u koje spada i davanje nasljedničke izjave, može biti apsolutno ništav ili zbog nedostatka volje ili zbog pomanjkanja očitovanja volje. Istaknuto je i da je članom 227. Zakona o nasljeđivanju propisano da potpisi na izjavi o primanju ili odricanju od nasljeđa koje se podnose sudu kao i potpisi na punomoći moraju biti ovjereni. Navedeno je i da formalni nedostatak na izjavi ili punomoći, kao što je neovjeravanje kod suda, ne povlači za sobom apsolutnu ništavost jer je članom 97. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koji se primjenjuje i na ostavinski postupak, propisano da se smatra da je stranka izdala punomoć onda kada je tu punomoć potpisala te da se za punovažnost punomoći ne zahtijeva posebna forma u vidu ovjere u sudu. U vezi s tim Općinski sud je naveo da apelant tokom postupka nije osporavao postupanje svog punomoćnika u pogledu zastupanja u ostavinskom postupku niti je naveo i jedan postupak ili radnju svog advokata koji bi bili u suprotnostima sa pravilima postupanja punomoćnika kao niti da je advokat postupao protivno volji apelanta prilikom davanja nasljedničke izjave. Imajući u vidu navedeno kao i relevantne zakonske odredbe, Općinski sud je zaključio da nasljednička izjava koja je data u toku konkretnog ostavinskog postupka nema niti jedan nedostatak u pogledu forme koji bi je činio apsolutno ništavim ali da su postojali osnovi za isticanje relativne ništavosti. Navedeno je da o relativnoj ništavosti taj sud nije raspravljao budući da apelant to nije ni tražio a i da jeste, u konkretnom slučaju se o tome ne bi moglo raspravljati zbog proteka roka za utvrđivanje relativne ništavosti a koji iznosi tri godine od dana zaključenja ugovora ili drugog pravnog posla. Ovo stoga jer kako je obrazložio Općinski sud, u konkretnom slučaju je protekao rok od tri godine od dana davanja nasljedničke izjave odnosno pravosnažnog okončanja ostavinskog postupka. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 001-0-Gž-06-001454 od 6. novembra 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u postupnosti prihvatajući činjenice i pravne stavove prvostepenog suda. Presudom je odbijen i zahtjev protuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-09-000280 od 15. juna 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je neosnovan revizioni prigovor da je drugostepeni sud propustio sankcionisati pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda jer je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno i potpuno ocijeni sve žalbene navode i izveo valjan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom izvedeni, ocijenjeni te obrazloženi u skladu sa relevantnim odredbama ZPP. Navedeno je da apelant u reviziji ponavlja žalbene navode na koje je drugostepeni sud dao detaljne i brižljive odgovore zbog čega taj sud ove revizione navode smatra neosnovanim. Navedeno je da su neosnovani i prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da shodno relevantnim odredbama za predmetni slučaj, nesporno proizlazi da ovjera punomoći ne povlači apsolutnu ništavost rješenja o nasljeđivanje već eventualno rušljivost a što nije bilo predmetom konkretnog spora. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je odredba člana 227. Zakona o nasljeđivanju imperativna i da su je sudovi pogrešno primijenili u kombinaciji sa odredbama ZPP-a koja se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti. Smatra da je rješenje o nasljeđivanju kod takvog stanja stvari apsolutno ništavo i da se radi o pravnom poslu koji nije ni nastao.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava,, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju i ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Ustavni sud zapaža da apelant navodi i da su mu osporenim presudama prekršena i prava iz Međunarodnog pakta ali da osim paušalnog navođenja tog pakta, uopće ne obrazlaže koja prava koja su regulirana tim paktom smatra da su mu prekršena. Zbog navedenog Ustavni sud i navode o kršenju prava iz Međunarodnog pakata smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić