Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3189/10 (M. S.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dioba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanparnični postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3189/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3189/10, rješavajući apelaciju Mehmeda Suljkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Suljkanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 V 001279 10 Gz od 12. maja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 V 001279 06 V od 5. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Suljkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 26. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 V 001279 10 Gz od 12. maja 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 V 001279 06 V od 5. novembra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 29 0 V 001279 06 V od 29. novembra 2009. godine određena je fizička dioba nekretnina upisanih u pl. broj 876 k.o. Rainci Donji i pl. broj 523 k.o. Gojčin (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) dosadašnje suposjedništvo predlagatelja Alije Suljkanovića, Muhameda Suljkanovića i Mevludina Suljkanovića (u daljnjem tekstu: predlagatelji) i apelanta, kao protivnika predlagatelja (svi sinovi Huse), na način bliže preciziran u izreci rješenja, uz obavezivanje apelanta da naknadi troškove postupka na ime svog udjela od ¼. Istim rješenjem je odlučeno da će se rješenje nakon pravosnažnosti dostaviti Službi za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove i infrastrukturu Općine Kalesija.
3. U obrazloženju je navedeno da su predlagatelji podnijeli prijedlog radi diobe predmetnih nekretnina koje se u katastarskom operatu vode na pravnom predniku (ocu) učesnika u postupku, što tokom postupka nije bilo sporno. Općinski sud je naveo da su tokom postupka provedena tri vještačenja, da među strankama nije bilo sporno da su ranije izvršili fizičku diobu svih parcela, te da su saglasni da tako i ostane, a da su ostale sporne dvije parcele (u naravi šuma), čija je dioba izvršena saglasno visini suposjedničkog dijela svakog suposjednika, prema nalazu i mišljenju vještaka šumarske struke, tako da je svakom od suposjednika pripao dio jednake vrijednosti.
4. U vezi sa spornim pitanjem ustanovljavanja pristupnog puta predlagatelja i apelanta u ostale parcele koje su dobili izvršenom diobom, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 167. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP), kojom je propisano da će sud rješenjem o diobi odlučiti i o načinu ostvarivanja služnosti i drugih stvarnih prava na dijelovima stvari fizički podijeljenih između suvlasnika, pa je, saglasno navedenoj odredbi, uviđajem na licu mjesta, te imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke odlučeno i o ovoj spornoj činjenici (o čemu se sud preciznije izjasnio na strani 2. osporenog rješenja). Općinski sud je na kraju istakao da je temeljem svega navedenog izvršio diobu predmetnih nekretnina kao u izreci rješenja.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 29 0 V 001279 10 Gz od 12. maja 2010. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da su neosnovani žalbeni navodi u dijelu kojim je izvršena dioba šume, jer se ožalbeno rješenje u tom dijelu temelji na nalazima vještaka odgovarajuće struke (šumarske i geodetske) koji se suštinski i ne osporavaju u žalbi. Pojašnjeno je da je apelant prigovore na nalaz vještaka šumarske struke iznosio u smislu grešaka konstatovanih u nalazu, upisu lica mjesta u odnosu na položaj pojedinih nekretnina, kao i utvrđenoj vrijednosti šume, bez navođenja konkretnih pokazatelja koji bi doveli u sumnju nalaz vještaka, ili bez konkretnih prijedloga za dopunu nalaza, pa su ovi žalbeni prigovori ocijenjeni paušalnim. Kantonalni sud je pojasnio da učesnici u postupku, shodno odredbama člana 165. i člana 166. ZVP, mogu slobodno dogovarati uslove i način diobe pa kada se neki od učesnika saglase da svoj dio nekretnina koji bi im pripao redovnom diobom, međusobno dijele na drugačiji način, kako je učinjeno u konkretnom slučaju, to ne može uticati na pravilnost odluke. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja primjenom odredaba člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 2. stav 2. ZVP, te odredaba člana 397. stav 2. a u vezi sa članom 386. ZPP.
6. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski apelant osporava rješenja zbog činjenice da je izvršenom diobom određena faktička vlast (posjed) na predmetnim nekretninama, bez utvrđivanja vlasništva i provođenja dokaza u tom smjeru, tako da je navedena odluka neprovodiva, pa se ne može ni govoriti da je dioba stvarno i izvršena, shodno odredbama čl. 18. i 19. Zakona o vlasničkopravnim donosima, a u vezi sa odredbama čl. 161. i 162. ZVP. Ukazuje da je sud u postupku vještačenja trebalo naložiti vještaku geometru da utvrdi i „stanje prava diobničara“. Navodi da su sudovi postupajući na takav način nanijeli štetu i njemu i ostalim učesnicima u postupku, te je tražio da se osporena rješenja stave van snage i da se redovni sudovi obavežu da apelantu naknade troškove ovog postupka.
7. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, odgovarajući na apelantove suštinske navode da sud nije mogao izvršiti diobu po posjedovnom stanju, nego da je trebalo da odluči o vlasničkim pravima stranaka, istakao da ovakvi navodi nisu bili osnov diobe predmetnih nekretnina, nego je prijedlog za diobu temeljen na posjedovnom stanju predmetnih nekretnina, čemu se stranke nisu protivile. Stoga je, kako je navedeno, postupajući po prijedlogu, sud postupao upravo saglasno odredbama člana 2. i člana 8. ZPP koji se, shodno odredbi člana 2. stav 2. ZVP, primjenjuju i u ovakvim predmetima, pa su ovi apelantovi navodi potpuno neosnovani. Navedeno tim prije što apelant kroz navode apelacije ne ukazuje ni na jednu povredu postupka učinjenu od redovnih sudova, osim što tvrdi da je sud sam trebalo da utvrdi činjenice koje stranke tokom postupka nisu iznosile, pa su ovi navodi bez ikakvog zakonskog utemeljenja.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući po prijedlogu kojim je traženo da se izvrši fizička dioba predmetnih nekretnina po posjedovnom stanju (čemu se apelant nije protivio), dovoljno jasno i argumentovano obrazložili osporena rješenja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u jednom segmentu. Dakle, uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ne pokreće pitanje kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se u apelaciji pozvao. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić