Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3199/10 (KTK „Alhos“ AD Sokolac)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3199/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3199/10, rješavajući apelaciju KTK „Alhos“ AD Sokolac u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija KTK „Alhos“ AD Sokolac u stečaju podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 001696 10 Pž od 12. jula 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. KTK „Alhos“ AD Sokolac u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirko Elek, advokat iz Pala, podnio je 24. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 001696 10 Pž od 12. jula 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 PS 007816 09 PS tuženi MH „Elektroprivreda“ RS ZP „Elektrodistribucija“ a.d. Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu na ime glavnog duga isplati iznos od 7.532,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana podnošenja tužbe 28. januara 2009. godine, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka, sve precizinije u izreci presude. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je temeljem provedenog postupka utvrđeno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu iz koga je tuženi ostao dužan apelantu dosuđeni iznos, a što jasno proizlazi iz provedenih materijalnih dokaza (faktura, potrošačkih kartica i sl.). Osnovni sud je naveo da obaveza tuženog proizlazi i iz odredaba člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan da je ispuni u svemu kako ona glasi, pa kako je apelant tokom postupka dokazao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio postojanje duga u dosuđenom iznosu. Osnovni sud je na temelju odredaba člana 277. ZOO obavezao tuženog da, pored glavnog duga, isplati i zakonske zatezne kamate počev od dana podnošenja tužbe. U obrazloženju je pojašnjeno da rok za ispunjenje obaveze nije određen, da je tuženi došao u docnju kada ga je „povjerilac“ pozvao da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjnjem nekog postupka, pa kako tuženi svoju obavezu nije ispunio ni nakon podizanja tužbe, osnovan je tužbeni zahtjev u odnosu na obračun zakonske zatezne kamate, u skladu sa odredbom člana 324. stav 2. ZOO. Shodno navedenom, kako je naveo Osnovni sud, prigovor zastare istaknut od tuženog je neosnovan, pojasnivši da prigovor čak nije ni obrazložen, pa je sud uvažavajući navedenu odredbu i u tom dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu koji je u cijelosti osnovan.

3. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je Presudom broj 61 0 Ps 001696 10 Pž od 12. jula 2010. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio uz istovremeno odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. Drugostepeni sud je, obrazlažući svoj stav o osnovanosti žalbe, prvenstveno sa aspekta istaknutog prigovora zastare, naveo da je stav prvostepenog suda o neosnovanosti navedenog prigovora pogrešan. U vezi s tim drugostepeni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da je vršeno prebijanje međusobnih potraživanja, te da, shodno tome, u konkretnom slučaju dolazi do primjene pravila o uračunavanju, shodno odredbi člana

312. ZOO. Kako je u obrazloženju dalje navedeno, apelant tokom postupka nije dokazao da postoji sporazum stranaka (kao povjerioca i dužnika) da se uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik, najkasnije prilikom ispunjenja, niti se to moglo utvrditi iz pismenih dokaza (kartice potrošača), što znači da se u takvom slučaju primjenjuje stav 2. odredbe člana 312. ZOO, koja reguliše slučajeve kada nema dužnikove izjave o uračunavanju i kada se obaveze namiruju onim redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Viši privredni sud je naveo da, s obzirom da su obaveze tuženog dospjele 31. decembra 2003. godine, te kako je ostao nekompenzovani dug od 7.732,62 KM iz istog perioda, te imajući u vidu datum podnošenja tužbe (28. januar 2009. godine), istaknuti prigovor zastarjelosti je osnovan.

4. Drugostepeni sud je dalje istakao da je, prema odredbi člana 360. ZOO, vrijeme potrebno za zastaru pravna činjenica koja dovodi do prestanka obaveze i gašenja obligacije, i to istekom vremena u kom je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Dalje je navedeno da iz zapisnika o sravnjavanju potraživanja proizlazi da se radi o dospjelim obavezama tuženog zaključno sa 31. decembrom 2003. godine, a tužba je podnesena 28. januara 2009. godine , što znači da je rok iz odredbe člana 374. ZOO protekao, pri čemu je sud vodio računa o pravilnoj primjeni odredaba ZOO koje se odnose na pravila za uračunavanje ispunjenja (član 312. ZOO) koje se shodno primjenjuju i uračunavanje prebijanjem (člana 343. ZOO). Još je navedeno da, prema odredbi člana 362. ZOO, zastara nastupa istekom posljednjeg dana zakonom određenog vremena, što znači da su nastupili pravni učinci zastare, koji se ogledaju u gubitku apelantovog prava da zahtijeva realizaciju ispunjenja dužnikove obaveze putem tužbe. Shodno svemu navedenom, Viši privredni sud je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbe člana 386. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

5. Apelant smatra da je osporenom drugostepenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da nije došlo do zastare potraživanja, jer je tuženi u dogovoru sa apelantom isplaćivao dug redovno u kontinuitetu, tako da je vršena kompenzacija potrošnjom električne energije od apelanta, sve do dana podizanja tužbe, pa i u vrijeme podnošenja apelacije, samo u malom iznosu, budući da apelant duži period ne radi, tako da i ne troši električnu energiju, što nije sporno. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do prekida roka zastare potraživanja, shodno odredbi člana 387. ZOO. Apelant od Ustavnog suda traži da usvoji apelaciju i naknadu troškova na ime sastava apelacije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, uvažavajući žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presude odbivši tužbeni zahtjev, nalazeći da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je istaknuti prigovor zastare potraživanja neosnovan. Za takav svoj stav Viši privredni sud je dao jasno i argumentovano obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu se ne čini da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3199/10 (KTK „Alhos“ AD Sokolac) | Sudska praksa | Aktio