Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3317/10 (I. R.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3317/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 3317/10, rješavajući apelaciju Ilije Romića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Romića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

001 105 od 20. maja 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-08-000 410 od 17. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-000 099 od 23. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Romić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijebljega, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marice Đukanović iz Gradiške, podnio je 2. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 105 od 20. maja 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-

Gž-08-000 410 od 17. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-000 099 od 23. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-000 099 od 23. novembra 2007. godine obavezan je apelant da Irmi Pećanac i Mileni Pećanac (u daljnjem tekstu: tužiteljice) isplati iznos od 33.066,00 KM na ime primljenog zajma sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. oktobra 2002. godine pa do isplate te troškove parničnog postupka u iznosu od 4.900,00 KM sa zakonskom kamatom počev od dana presuđenja do isplate pod prijetnjom izvršenja. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica kojim su tražile da sud obaveže i Milevu Romić da sa apelantom solidarno isplati tužiteljicama navedeni iznos. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant sa Milenkom Pećancem (u daljnjem tekstu: prednik tužiteljica) 24. septembra 2002. godine zaključio i potpisao ugovor o zajmu kojim apelant kao dužnik duguje predniku apelantica iznos od 33.066,00 KM sa mjesečnom kamatom od 1,5% i koji je dužan vratiti do 10. oktobra 2003. godine; da je iz potvrda od 4. oktobra 2002. godine vidljivo da je apelant saglasan da banka bez njegove konsultacije, prebaci iznose precizirane u presudi na račun prednika tužiteljica i za pokrivanje duga PP „Jaz“ Elezagići koji se vode kod Zepter banke kao i da su tužiteljice protiv apelanta podnijele i krivičnu prijavu zbog prevare. Navedeno je da je i sam apelant priznao da su na predmetnim dokumentima njegovi potpisi ali da nije znao šta potpisuje jer je bio pod uticajem alkohola i imao zdravstvenih problema ali da to ničim nije dokazao.

3. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je članom 557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvar, a zajmoprimac se obavezuje da mu poslije izvjesnog vremena vrati isti iznos novca ili istu količinu stvari istog kvaliteta. Nadalje je navedeno da je članom 562. ZOO proisano da je zajmoprimac dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Imajući u vidu navedeno te da je iz priloženih dokumenata, kako je naveo Osnovni sud, vidljivo da je apelant sa prednikom apelantica zaključio sporni ugovor o zajmu i saglasio se da se novac prenese na račun kod Zepter banke, to je Osnovni sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljica u odnosu na apelanta i obavezao ga da tužiteljicama isplati iznos naveden u dispozitivu presude.

4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 011-0-Gž-08-000 410 od 17. marta 2008. godine žalbu apelanta djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o toku zakonskih zateznih kamata na način da je obavezao apelanta da na iznos glavnog duga plati zakonsku zateznu kamatu počev od 10. oktobra 2003. godine (umjesto od 4. oktobra 2002. godine) pa do isplate. U preostalom dijelu presude u odnosu na odluku o glavnom potraživanju i troškovima postupka, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovan apelantov žalbeni navod da potpis na ugovoru nije njegov budući da apelant, kako je naveo Okružni sud, ničim tu tvrdnju nije dokazao niti je tražio grafološko vještačenje posebno kad se ima u vidu da apelant nije ospravao potpise na predmetnim potvrdama a koji su ovjereni u mjesnoj kancelariji Nova Topola isti dan kada i potpis na ugovoru. Obzirom na navedeno kao i na odredbe čl. 558. i 562. ZOO Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda u odnosu na dosuđeni glavni dug i troškove postupka pravilna ali je uvažio apelantovu žalbu u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate koja je trebala biti, kako je naveo taj sud, obračunata od dana dospijeća potraživanja. Okružni sud je naveo i da je tačan apelantov navod da prvostepeni sud nije riješio po njegovom prigovor zastare te da je Okružni sud, shodno odredbama člana 371. ZOO a slijedeći svoje ovlaštenje iz ZPP prema kojem se drugostepeni sud stara po službenoj dužnosti o pravilnoj primjeni materijalnog prava, utvrdio da treba primjeniti opći zastarni rok od 10 godina koji u konkretnom slučaju nije istekao budući da je ugovorni odnos stranaka nastao 24. septembra 2002. godine zaključenjem ugovora a tužba je podnesena 13. jula 2006. godine. Zbog svega navedenog Okružni sud je riješio kao u dispozitivu presude.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavi reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-08-001 105 od 20. maja 2010. godine reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i predmet u tom dijelu vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu je revizija odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je revizija u dijelu koji se odnosi na odluku o glavnom dugu i zateznim kamatama neosnovana budući da je drugostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Navedeno je da predmetni ugovor tj. potvrda o vraćanju duga po svom sadržaju predstavlja priznanje duga u smislu odredbe člana 387. ZOO jer iz njegovog sadržaja nedvosmisleno proizlazi priznanje apelanta da sporni dug da postoji a dodatno je osnažen i odredbama o roku vraćanja, kamatnoj stopi te potvrdom o načinu njegove isplate a to potvrđuju i potpisi ugovornih strana koji su ovjereni kod nadležnog organa a na šta nema uticaja da su saslušani svjedoci iznosili svoja posredna i uopštena saznanja o dužničkom odnosu stranaka. Vrhovni sud je naveo da je, s druge strane, osnovana revizija u odnosu na troškove postupka budući da je apelant žalbom pobijao i odluku o troškovima postupka a drugostepeni sud o tome nije riješio iako je izrekom svoje presude odbio žalbu i u tom dijelu, zbog čega je Vrhovni sud ukinuo drugostepenu presudu u tom dijelu i predmet u tom dijelu vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje. Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da ničim nije dokazano da postoji bilo kakav njegov dug prema predniku tužiteljica i tužiteljicama posebno iz razloga što je apelant u toku cijelog postupka tvrdio na nema niti je ikada imao račun kod predmetne banke a tužiteljice nisu dokazale da jeste. Smatra i da iz iskaza svjedoka proizlazi da duga nije bilo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljica i obavezati apelanta na isplati spornog novčanog iznosa na ime neplaćenog duga, pri tome se pozivajući da relevantne odredbe ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3317/10 (I. R.) | Sudska praksa | Aktio