Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3513/10 (M. J., M. Č., B. Š., M. D., V. Z., Z. P., J. Š. i M. K.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3513/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. rujna 2013. godine, u predmetu broj AP 3513/10, rješavajući apelaciju Mladena Jelčića i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Jelčića, Mate Čiče, Boška Šutala, Marinka Dalmatina, Veseljka Zrnića, Zdravka Pranjića, Joze Šunjića i Marine Knežević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014694 09 Rev od 11. svibnja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 014694 08 Gz od 5. ožujka 2009. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj P.014694 03 od 14. veljače 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Jelčić, Mato Čiča, Boško Šutalo, Marinko Dalmatin, Veseljko Zrnić, Zdravko Pranjić, Jozo Šunjić i Marina Knežević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čapljine, Kreševa i Višića, koje zastupa Branko Mandrapa, odvjetnik iz Čapljine, podnijeli su 13. kolovoza 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 014694 09 Rev od 11. svibnja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014694 08 Gz od 5. ožujka 2009. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.014694 03 od 14. veljače 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P.014694 03 od 14. veljače 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 014694 08 Gz od 5. ožujka 2009. godine, obvezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime neisplaćenih plaća (u izreci presude preciziran period) isplati iznos od po 706,04 KM sa zakonskom zateznom kamatom (u izreci presude preciziran period obračuna), osim apelantu Jozi Šunjiću (ovaj apelant je potraživao jedino naknadu na ime manje isplaćenih plaća za period preciziran u izreci presude). Istom presudom apelantu Zdravku Pranjiću dosuđena je i naknada na ime neisplaćenog regresa u visini navedenoj u izreci presude. Također, istom presudom odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva na ime manje isplaćenih plaća (period preciziran u izreci presude) i obvezana tužena da apelantima naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utemeljen jedino dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neisplaćene plaće i naknade na ime regresa apelantu Zdravku Pranjiću (ovaj apelant jedini je dokazao potraživanje na ime regresa za određeni period). Navedeno zato što u odnosu na naknade na ime manje isplaćenih plaća apelanti nisu dokazali da postoji razlika između isplaćenih i pripadajućih plaća. Naime, apelanti su visinu potraživanja dokazivali na temelju nalaza vještaka koji je sačinjen sukladno Pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u službi HVO od 19. studenog 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik za djelatnike HVO). Međutim, jedini pravno valjan akt je Privremeni pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO od 21. svibnja 1998. godine. Općinski sud je naveo da je u smislu članka 106. Zakona o radu nastupila zastara potraživanja na ime manje isplaćenih plaća dospjelih do 31. srpnja 2000. godine.

3. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud donio je Presudu broj 58 0 P 014694 09 Rev od 11. svibnja 2010. godine kojom je reviziju djelomično uvažio i preinačio nižestupanjske presude u odnosu na naknade za regres i odluku o zateznoj kamati (u presudi precizno navedeni iznosi i period). U preostalom dijelu Vrhovni sud odbio je reviziju apelanata. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka nižestupanjskih sudova da apelanti nisu dokazali da postoji razlika između isplaćenih i pripadajućih plaća. Dalje, nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili i prigovor zastare primjenjujući odredbe članka 106. Zakona o radu. Naime, odredbama članka 4. stavak 1. točka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH propisano je da su opće obveze iz članka 3. ovog zakona dugovi Federacije BiH nastali od 1. travnja 1996. godine do 31. prosinca 2002. godine u koji dug spadaju i neisplaćene plaće i dodaci Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije. Međutim, posebni zakon ne predstavlja priznanje duga koje ima u vidu odredba članka 387. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti se radi o odricanju od zastare u smislu članka 366. stavak

1. ZOO.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti navode da je pogrešan stav da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Privremeni pravilnik, jer je Pravilnik za djelatnike HVO specijalni propis koji je trebalo primijeniti. Osim toga, nije utemeljen prigovor zastare zato što je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH priznat dug, a tužena se odrekla zastare potraživanja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu navode apelanata, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3513/10 (M. J., M. Č., B. Š., M. D., V… | Sudska praksa | Aktio