Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3520/10 (S. I.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3520/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3520/10, rješavajući apelaciju Stane Inđić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stane Inđić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
001 075 od 9. juna 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-07-000 252 od 13. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj RS 83/05 od 12. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stana Inđić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Ružica Topić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 16. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 075 od 9. juna 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 252 od 13. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS 83/05 od 12. marta 2007. godine
2. Apelantica je 25. marta 2005. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv „Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa u kojoj je postavila više pojedinačnih zahtjeva
3. Odlučujući o apelantičinoj tužbi, Osnovni sud je donio Presudu broj RS 83/05 od 12. marta 2007. godine. Stavom 1. predmetne presude odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje odluke tuženog o otkazu Ugovora o radu broj 81-191/04 od 19. novembra 2004. godine i da se naloži tuženom da je vrati na radno mjesto. Stavom 2. je utvrđeno da postoji potraživanje apelantice prema tuženom na ime manje isplaćene plaće za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. Stavom 3. presude je utvrđeno da postoji potraživanje tuženog prema apelantici na ime više isplaćene otpremnine u iznosu od 527,34 KM. Stavom 4. predmetne presude djelomično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženi da apelantici isplati iznos od 83,39 KM dok je stavom 5. odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu regresa za godišnji odmor, ogrjev i zimnicu, razliku otpremnine, te naknada za Dan rudara za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. Stavom 6. i 7. dispozitiva predmetne presude odbačena je kao neblagovremena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata neisplaćenih plaća i ostalih potraživanja iz radnog odnosa za period od 1. januara 1994. godine do 25. marta 2004. godine i da se utvrde ništavim odredbe čl. 2, 3. i 4. Ugovora o radu zaključenog 31. decembra 2002. godine između apelantice i RŽR „Ljubija“ Prijedor. Stavom 8. dispozitiva obavezan je tuženi da iznose iz stava dva izreke ove presude registruje kod Fonda PIO i uplati pripadajuće doprinose za apelanticu po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja, dok je stavom 9. odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-07-000 252 od 13. juna 2008. godine kojom je djelomično uvažio žalbu, te je ukinuo prvostepenu presudu u st. 1, 5, 8. i 9. i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u dijelu prvostepene odluke kojom je odlučeno o isplati razlike plaće od 16. augusta 2004. godine do 15. marta 2005. godine (st. 2, 3. i 4.) prvostepenu odluku preinačio i obavezao tuženog da apelantici isplati iznose bliže navedene u dispozitivu presude. kao i da na navedene iznose uplati doprinose na apelantičino ime kod nadležnog fonda PIO. Apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbačena tužba kao neblagovremena (st. 6. i 7).
5. Odlučujući o reviziji koju je apelantica izjavila protiv dijela drugostepene presude kojom je odbijena njena žalba i potvrđena prvostepena presuda, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-
001 075 od 9. juna 2010. godine reviziju odbio.
6. U toku postupka pred redovnim sudovima je utvrđeno da je apelantica od 1971. godine bila u radnom odnosu kod jednog od osnivača tuženog RŽR „Ljubija“ a.d. Prijedor, dok je tuženi osnovan 30. aprila 2004. godine ugovorom o osnivanju zaključenim između RŽR „Ljubija“ a.d. Prijedor i LMN Holding NV. Također je utvrđeno da je tuženi zaključio sa apelanticom ugovor o radu na neodređeno vrijeme 16. augusta 2004. godine, da je raspoređena ali da faktički nije radila, te da je odlukom tuženog od 19. novembra 2004. godine apelantici otkazan ugovor o radu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi su prvenstveno zaključili da je apelantičina tužba u dijelu kojim je tražila isplatu novčanog potraživanja iz radnog odnosa (plaće, topli obrok, regres, zimnica i ogrjeva) za period od 1. januara 1994. godine do 25. marta 2004. godine. Naime, sudovi su citirali odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu, te istakli da je apelantica tužbu sudu podnijela 25. marta 2005. godine a za povredu svoga prava je saznala kada joj nisu isplaćene plaće i novčana potraživanja koja dospijevaju mjesečno, odnosno godišnje, te je u tom dijelu tužba kao neblagovremena odbačena. Osim toga, redovni sudovi su pojasnili da rok propisan članom 105. Zakona o radu nije zastarni rok, već prekluzivni rok materijalnog prava, pa u slučaju da je u zakonu određen rok u kome treba da se podnese tužba tada se ne primjenjuje pravilo o zastarjelosti iz člana 370. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, redovni sudovi su pojasnili da ugovor o osnivanju zaključen 30. aprila 2004. godine nije ugovor u korist trećeg lica, kako ga karakterišu odredbe člana 140. ZOO, jer RŽR „Ljubija“ Prijedor, kao raniji apelantičin poslodavac, nije u svoje ime ugovorio potraživanje u korist apelantice i drugih radnika, nego je svoj dug prema njima prenio na drugog osnivača LNM Holding NV, te bi se takav ugovor mogao okarakterisati samo kao ugovor o preuzimanju duga iz člana 446. stav 1. ZOO koji je apelantica (kao vjerovnik) prihvatila, jer je od tuženog kao preuzimaoca duga primila isplate učinjene temeljem tog ugovora.
7. Apelantica je nezadovoljna osporenim presudama redovnih sudova u dijelu u kojem je pravosnažno odlučeno o njenom zahtjevu, navodeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava apelantica obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava i pogrešnim tumačenjem ugovora o osnivanju tuženog. Apelantica je istakla da odredbe ugovora o osnivanju tuženog „jasno govore da je saglasnom voljom ugovornih strana u korist svih radnika RŽR Ljubija (kao jednog od osnivača tuženog) ustanovljeno pravo na isplatu plaće i ostalih dodataka“. Apelantica smatra da se tuženi obavezao preuzeti sve radnike RŽR Ljubija a što znači kontinuitet za preuzetog radnika u pogledu radnog staža, isplate plaće i doprinosa. Čak i da je njeno pravo u vezi sa spornim potraživanjem prestalo, uslijed prekluzije apelantica smatra da su osnivači tuženog ponovo ustanovili-konstituisali isti obim prava za nju i druge radnike RŽR Ljubija.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u dijelu koji apelantica osporava apelacijom primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da je relevantno pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti AP 2446/08 od 13. oktobra 2010. godine (dostupne na http://www.ustavnisud.ba/). Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
14. Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelantica, osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, svoje navode nije potkrijepila bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na zabranu diskriminacije moguća u konkretnom slučaju.
15. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Budući da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić