Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3533/10 (S. T., B. K., I. D., R. J. i P. M.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3533/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3533/10, rješavajući apelaciju Slave Tičinović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slave Tičinović, Božane Kasalo, Ismete Druško, Ruže Jažić i Pere Miloloža podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 005309 09 Gž od 18. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 005309 07 P od 11. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slava Tičinović, Božana Kasalo, Ismeta Druško, Ruža Jažić i Pero Miloloža (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Livna, koje zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnijeli su 14. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 005309 09 Gž od 18. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 005309 07 P od 11. septembra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 005309 07 P od 11. septembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 005309 09 Gž od 18. maja 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im nije prestao radni odnos kod „Klasa“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi), te da se i dalje nalaze u radnom odnosu kod tuženog, kao i da se obaveže tuženi da im na ime neisplaćenih plaća, počevši od 1. maja 1998. godine pa dalje, isplati mjesečni iznos od po 200,00 KM do konačnog regulisanja radnopravnog statusa. Apelanti su obavezani nadoknaditi tuženom troškove postupka u iznosu od 900,00 KM.
3. U toku postupka pred redovnim sudovima je utvrđeno da su apelanti bili u radnom odnosu kod prednika tuženog DP „Livanjsko polje“ obavljajući poslove u ugostiteljskom objektu „Riblji restoran“ koji je odlukom direktora od 12. novembra 1997. godine privremeno prestao da radi, te je na osnovu te odluke apelantima rješenjima od 17. novembra 1997. godine utvrđeno da je privremeno prestala potreba za njihovim radom uz naknadu plaća za vrijeme ekonomskih poteškoća preduzeća. U međuvremenu prednik tuženog je otuđio objekt „Riblji restoran“ ugovorima od 4. februara 1998. godine i 23. marta 1998. godine a ugovorom od 28. februara 1998. godine provedena je dokapitalizacija i nastao novi pravni subjekt sa novim imenom „Livanjsko polje-Pervan“ d.o.o.Livno, a kasnije tuženi („Klas“ d.o.o. Livno) koji je nesumnjivo pravni sljednik ranijeg DP „Livanjsko polje“. Nakon ovih ugovora, kako su dalje obrazložili sudovi, apelantima je odlukama od 7. marta 2000. godine utvrđen prestanak radnog odnosa sa 30. aprilom 1998. godine uz obrazloženje da je trajno prestala potreba za radom apelanata i uz pouku da mogu u roku od osam dana uložiti prigovor.
4. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, jer nisu dokazali da su u zakonskom roku ulagali prigovore i da su podnosili tužbe sudu radi poništenja i utvrđenja nezakonitosti odluka o prestanku radnog odnosa koje su postale pravomoćne. S obzirom na prethodni zaključak, sudovi su zaključili da je, također, neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se tuženi obaveže na isplatu neisplaćenih plaća od 1. maja 1998. godine pa dalje, jer je radni odnos apelantima prestao kod prednika tuženog na zakonit način pravosnažnom odlukom o prestanku radnog odnosa a prestankom radnog odnosa prestaju i sva prava iz radnog odnosa.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u nepravilnoj primijeni materijalnog prava. Također, smatraju da su „odluke sudova pristrasne u korist tuženog“. Istakli su da je ugovor koji je sklopljen između prednika tuženog i Općine Livno u vezi sa prenosom prava vlasništva na poslovnoj jedinici tuženog – Ribnjak u odnosu na njih nema nikakav pravni značaj, jer u zaključenju tog ugovora nisu ni učestvovali. Apelanti su se pozvali na član 105. Zakona o radu kojim se „ugovori o radu prenose na novog poslodavca samo uz saglasnost uposlenika a takve saglasnosti nije bilo, niti su o tome obaviješteni. Također su naveli da im je povrijeđeno i pravo na rad.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U pogledu navoda apelanata da su „odluke sudova pristrasne u korist tuženog“, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti, osim tvrdnje da su „odluke sudova pristrasne u korist tuženog“, ne nude nikakve dokaze koji bi ukazali na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka nisu bili nepristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa avodima o povredi prava na rad, Ustavni sud napominje da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji se tiču prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje navoda apelacije o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su također, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić