Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4098/10 (S. O.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4098/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4098/10, rješavajući apelaciju Salihe Omeragić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salihe Omeragić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000477 od 1. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002 564 od 22. avgusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-
1307/03 od 21. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saliha Omeragić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 20. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-
000477 od 1. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002564 od 22. avgusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1307/03 od 21. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1307/03 od 21. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002 564 od 22. avgusta 2008. godine, obavezan je Muhamed Muhić (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantici na ime naknade štete iznos od 14.299,00 KM sa zateznom kamatom propisanom u članu 1. Zakona o visini stope zatezne kamte od 12. jula 2006. godine pa sve do isplate, kao i da apelantici naknadi troškove postupka u visini od 2.055,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva na ime naknade štete iz osnova umanjenja vrijednosti stambenog objekta u iznosu od 30.000,00 KM je odbijena.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu štete iz osnova umanjenje vrijednosti objekta, zbog smanjenje osunčanosti i umanjenog vidika u iznosu od 30.000,00 KM, nastale nedopuštenom izgradnjom objekta mimo utvrđenih gabarita. Istaknuto je da je razlog odbijanja navedenog zahtjeva neutvrđenost osporene visine takve štete. Istaknuto je da nije sporno da navedena šteta u njenoj visini nije utvrđena, jer je apelantičin prijedlog bio da tu štetu utvrdi sud prema svojoj ocjeni u smislu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da sud nije mogao utvrditi njenu visinu, jer bi takvo odmjeravanje bilo izvan osobnog i općeg životnog iskustva, što bi vodilo nepotrebnoj proizvoljnosti. Konstatovano je da je rješenjem Odjeljenja za poslove urbanističko-građevinske inspekcije Općine Stari Grad od 3. aprila 2002. godine naloženo tuženom rušenje njegovog stambenog objekta, dimenzija oko 9,70 x 12,50 m, spratnosti podrum, prizemlje i sprat, izidan od opekarskih blokova, debljine 20 cm, sa izvedenim horizontalnim i vertikalnim AB konstrukcijama. Ukazano je da će izvršenjem tog rješenja otpasti razlozi za naknadu takve štete, što je i svrha zahtjeva za naknadu štete.
4. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-09-000477 od 1. jula 2010. godine odbio. Apelantičin zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka je odbijen.
5. U obrazloženju revizione presude se navodi da svoj zahtjev za naknadu materijalne štete apelantica zasniva na odredbi člana 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na krivici tuženog, koji je, prema njenoj tvrdnji, proširenjem, tj. dogradnjom sprata objekta, koje radove je preduzeo bez građevinske dozvole, prouzrokovao štetu tako što joj je smanjio pogled i osunčanost. Po mišljenju Vrhovnog suda, takvim postupanjem tuženog nisu ispunjeni uslovi iz člana
156. ZOO da bi apelantici pripalo pravo na naknadu štete, jer se ne radi o takvom „izvoru opasnosti“ od koga bi apelantici prijetila znatnija šteta. Pored toga, istaknuto je da svaka šteta mora biti jasno izražena i konkretizovana, te da nije dovoljna samo apelantičina tvrdnja da ponašanjem tuženog ona trpi štetu. Stoga, kako ona nije dokazala u čemu se njena šteta zaista i sastoji (da li u nemogućnosti korištenja objekta i sl. ...), to apelantičin tužbeni zahtjev nije osnovan, a što su pravilno zaključili nižestepeni sudovi kada su apelantičin navedeni zahtjev odbili.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ističe da, imajući u vidu dokaze provedene na ročištu za glavnu raspravu, nespornu činjenicu da je tuženi drastično odstupio od rješenja o odobrenju za građenje, potpuno srušio ranije postojeći objekat iako za to nije imao ovlaštenje, izgradio novi lokal, koji je proširio za 4,80 metara i nazidao još jednu etažu, po apelantičinom mišljenju, sud je morao prekinuti postupak do pravomoćnog okončanja postupka kod nadležnog organa uprave u vezi sa rušenjem dijela građevinskog objekta tuženog (član 379. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 12. ZPP).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantičinim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić