Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4099/10 (Brčko Distrikt Bosne i Herecgovine)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4099/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4099/10, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 002288 10 Gž od 1. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 002288 09 Mal od 26. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Distrikt Brčko Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa punomoćnica Amela Vitak, diplomirana pravnica iz Sektora za koordinaciju politika i opće poslove, podnio je 17. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 002288 10 Gž od 1. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Mal 002288 09 Mal od 26. maja 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Mal 002288 09 Mal od 26. maja 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Mal 002288 10 Gž od 1. septembra 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Đorđe Pavlović (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime duga za utrošenu vodu, zaključno sa 30. novembrom 2007. godine, isplati iznos od 437,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. maja 2010. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da, vodeći računa o datumu pokretanja postupka u predmetnoj pravnoj stvari (5. oktobar 2007. godine), o periodu na koji se prvobitno potraživanje odnosilo (do 31. decembra 2005. godine), o periodu navedenom u preinačenoj tužbi (od 1. januara 2004. godine do 30. novembra 2007. godine), o datumu preinačenja tužbe (6. novembar 2009. godine), kao i o prigovoru zastare potraživanja koji je tuženi istakao i u prigovoru na rješenje o dozvoli izvršenja i u odgovoru na tužbu, po mišljenju Apelacionog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da su, u smislu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sva apelantova potraživanja zastarjela.

4. Istaknuto je da, iako je preinačena tužba proistekla iz izvršnog postupka, ne može se smatrati da je prvim podneskom (prijedlogom za izvršenje) prekinut tok zastarijevanja za buduća potraživanja, koja prvobitno nisu bila obuhvaćena prijedlogom. Istaknuto je da za potraživanja od 31. decembra 2005. godine do 30. novembra 2007. godine u iznosu od 437,20 KM, na koji iznos je apelant konačno opredijelio svoj tužbeni zahtjev, nije bilo prekida zastrajelosti sve do momenta podnošenja preinačene tužbe, odnosno do 6. novembra 2009. godine, pa se jednogodišnji rok zastarjelosti za ta potraživanja ima i računati od tog datuma.

5. Prema tome, po ocjeni drugostepenog suda, potraživanja navedena u prijedlogu za izvršenje su u cijelosti zastarjela zaključno sa 2. oktobrom 2006. godine (računajući jednogodišnji rok zastare za predmetna potraživanja-godinu dana unazad od podnesenog prijedloga), a sva potraživanja po preinačenoj tužbi su zastarjela zaključno sa 6. novembrom 2008. godine.

6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da je predmetni postupak proizašao iz izvršnog postupka na osnovu prijedloga za izvršenje, te da Apelacioni sud proizvoljno tretira prekid zastarijevanja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4099/10 (Brčko Distrikt Bosne i Herecgovine) | Sudska praksa | Aktio