Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4101/10 (I. B.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građevinsko zemljište
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4101/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4101/10, rješavajući apelaciju Ilije Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Brkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-
000 496 od 22. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 406 od 18. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-355/01 od 20. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 18. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 496 od 22. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 406 od 18. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-355/01 od 20. aprila 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-355/01 od 20. aprila 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 406 od 18. januara 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Miloradu Vukoviću (u daljnjem tekstu: tuženi) nametne obaveza da svoj građevinski objekat pomjeri na udaljenost od 3 m od njegove parcele k.č. broj 343/39 u k.o. Vrućica. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.223,35 KM.
3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev iako je počinio povredu člana 57. stav 4. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, koja nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Istaknuto je da je apelant svoj zahtjev koji je precizirao više puta zasnovao na činjenici da je tuženi svoje objekte sagradio na samoj međi sa njegovom parcelom, da se jedan dio ograde nalazi na njegovim parcelama, pa zbog toga da ima pravni interes da zahtijeva da se objekti udalje od njegovog zemljišta i ograda ukloni i da taj dio koji je zauzet ogradom preda njemu u posjed.
4. Okružni sud je naveo da je u vrijeme vođenja predmetnog spora apelant već bio upoznat sa činjenicom da je rješenjem Skupštine opštine Teslić od 11. oktobra 2006. godine od njega kao korisnika preuzeto zemljište označeno sa k.č. broj 343/39 i k.č. broj 343/40 u k.o. Vrućica i pravo raspolaganja na njemu preneseno na Opštinu Teslić u skladu sa Odlukom o izmjenama i dopunama regulacionog plana Banja Vrućica I radi izgradnje pješačke staze i formiranja građevinskih parcela. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, apelant već u toku postupka nije imao osnova tvrditi da je korisnik a pogotovo ne vlasnik navedenih parcela i tražiti od tuženog udaljavanje objekta od njegovog zemljišta, što je tuženi isticao već u odgovoru na tužbu a i tokom postupka bez obzira što se protiv navedenog rješenja mogao pokrenuti upravni spor, a što je apelant i učinio.
5. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-09-000 496 od 22. aprila 2010. godine odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju revizione presude se navodi da, imajući u vidu režim zemljišta, kakav su predmetne parcele imale u vrijeme donošenja nižestepenih presuda (bile su u režimu društvenog vlasništva), apelantu ne pripadaju svojinskopravna ovlaštenja propisana odredbom člana 3. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Prema tome, i po mišljenju Vrhovnog suda, apelant nema osnova da zahtjevom traži da se tuženi obaveže da stambeno-poslovni objekat izgrađen na k.č. broj 342/80 k.o. Vrućica I pomjeri na udaljenost od 3 metra od susjedne parcele apelanta označene kao k.č. broj 343/39, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
7. Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu utvrđenje nižestepenih sudova da je objekat tuženog izgrađen na njegovoj parceli, nisu osnovani apelantovi prigovori da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka time što je odbio provođenje dokaza uvidom u skice, katastarske planove i nalaz Biroa za geodetske poslove i prikupljanje dokumentacije Usora-
Alibegovci koji se ne podudara sa nalazom vještaka geodetske struke jer je objekat tuženog sagrađen na njegovoj parceli i, prema apelantovim navodima, koji je na licu mjesta (navedenom vještaku geodetske struke) pokazao među između navedenih susjednih parcela.
8. Istaknuto je da se apelantovi navodi o tome da se predmetne parcele, u smislu odredbe člana 96. ranije važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, nisu mogle izuzeti od njega rješenjem Skupštine opštine Teslić od 11. oktobra 2006. godine ne mogu isticati u ovom postupku, nego u upravnom postupku u kojem su te parcele od apelanta izuzete.
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Izlaže hronologiju predmeta. Smatra da se u Tesliću zakon primjenjuje selektivno, te da je od uticaja i nacionalna pripadnost građanina. Ističe da su osporene presude donesene s ciljem da se zaštiti mimo zakona izgrađeni stambeni objekat tuženog.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić