Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4144/10 (J. K.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4144/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4144/10, rješavajući apelaciju Jovanke Kabanice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovanke Kabanice podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 071788 10 Gž 2 od 30. juna 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 071788 09 P od 5. januara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovanka Kabanica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Republike Slovenije-Koper, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 22. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 071788 10 Gž 2 od 30. juna 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 071788 09 P od 5. januara 2010. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 071788 09 P od 5. januara 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 071788 10 Gž 2 od 30. juna 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin prijedlog za određivanje mjere osiguranja koji glasi: „Određuje se sudska mjera osiguranja, te se radi osiguranja interesa apelantice nalaže protivnicima apelantice: Kablovskoj televiziji „HS“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Enesu Hajdareviću (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Seadu Gutiću (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da omoguće apelantici ili njenim punomoćnicima nesmetan pristup u prostorije protuženog sa sjedištem u Radničkoj ulici broj 18 radnim danom od 8 do 16 sati, pristup u sve prostorije prvotuženog, te uvid u sve evidencije postojećih pretplatnika i izvještaje o plaćanju pretplate, što su protivnici apelantice dužni omogućiti odmah, a najkasnije u roku od tri dana od dana prijema rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja.“
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je izvedenim dokazima učinjena nespornom tvrdnja tuženih-protivnika apelantice da oni ni na koji način niti su onemogućavali, a niti onemogućavaju apelanticu da, u okviru člana 349. Zakona o privrednim društvima, ostvari svoje pravo kao jedan od suosnivača društva. Istaknuto je da, prema navedenoj odredbi, svako posredno nadziranje poslovanja društva bilo bi suprotno toj odredbi i zadiralo bi u poslovanje rada društva i omogućavalo uvid u poslovne tajne trećim osobama, posebno onim koji su članovi konkurentnog društva koje obavlja sličnu ili istu djelatnost kao i ovo društvo u kojem član nastoji posredno vršiti nadzor. Na navedeni način bi, po mišljenju Općinskog suda, bila povrijeđena odredba člana 32. Zakona o privrednim društvima kojom je propisano da se poslovnom tajnom smatraju sve informacije o poslovanju za koje je očito da bi prouzrokovale značajnu štetu društvu ako dođu u posjed trećeg lica bez saglasnosti društva. Istaknuto je da je u postupku utvrđeno nespornim da je apelantica u više navrata posredstvom punomoćnika u osobi A. K., osnivača društva „LT kabl“ iz Doboja i D.P., koji je tehnički direktor društva „LT kabl“ iz Doboja, vršila nadzor nad radom prvotuženog, te da su tuženi isto dopuštali sve do saznanja da su navedeni punomoćnici vlasnici, odnosno na rukovodećim funkcijama u konkurentskom društvu koje se bavi istom djelatnošću kao i prvotuženi.
4. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je prvostepeni sud pravilno naveo da je odredba člana 349. Zakona o privrednim društvima kogentne prirode pa se član društva ne može odreći prava koje mu ona daje. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, član društva može ovlastiti drugo lice da izvrši uvid u poslovne knjige u njegovo ime, ali samo uz saglasnost ostalih članova društva u pogledu osobe koja će izvršiti uvid. U slučaju da ostali članovi društva odbijaju dati saglasnost drugom članu društva da imenuje punomoćnika koji će u njegovo ime izvršiti uvid u poslovne knjige, kao što je u konkretnom slučaju, član društva ima pravo, prema odredbi člana 350. Zakona o privrednim društvima, da podnese zahtjev sudu da odredi vanjskog revizora koji će vršiti pregled svih poslovnih knjiga i potrebne dokumentacije. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelantica ne treba tužbom tražiti da sud odredi punomoćnika kojeg ona ovlasti da izvrši pregled svih poslovnih knjiga društva-prvotuženog. Istaknuto je da apelantica može pristupiti u prostorije prvotuženog i izvršiti pregled poslovne dokumentacije. Konstatovano je da su tačni navodi žalbe da prvostepeni sud nije odlučio i o prijedlogu za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, nego samo o prijedlogu za određivanje mjere obezbjeđenja. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da navedeno propuštanje nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja o mjeri osiguranja.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da se suština povrede odnosi na naprihvatanje i odbijanje izjašnjenja sudova o pravnoj suštini i značaju odredbe člana 349. Zakona o privrednim društvima. Smatra da pravo na nadzor apelantici ne bi smjelo biti ugroženo. Ističe da, kada bi se doslovno primijenio stav nižestepenih sudova u tom slučaju ne bi se relalizovala odredba čl. 4. i 5. Zakona o stranim ulaganjima kojima je propisano da strani ulagač može da osnuje privredno društvo u skladu sa Zakonom o privrednim društvima. Po apelantičinom mišljenju, nižestepeni sudovi svojim stavom daju mogućnost korištenja svojih prava samo onima koji govore službeni jezik države Bosne i Hercegovine, te koji imaju znanje u oblasti informatike, finansija i znanje u tumačenju pravnih propisa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantičinim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić