Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4161/10 (B. T.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4161/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4161/10, rješavajući apelaciju Brace Trišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brace Trišića podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 024537 09 Gž od 20. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 024537 04 P od 28. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Braco Trišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, koga zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 024537 10 Rev od 17. avgusta 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 024537 09 Gž od 20. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 024537 04 P od 28. maja 2009. godine.

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 1098/10 od 15. juna 2010. godine Ustavni sud je odbacio apelantovu apelaciju, podnesenu 25. marta 2010. godine, protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 024537 09 Gž od 20. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 024537 04 P od 28. maja 2009. godine, zato što je bila preuranjena.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 024537 04 P od 28. maja 2009. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Milana Mitrovića (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je apelant obavezan da tužitelju na ime isplate glavnog duga isplati iznos od 5.000,00 KM, kao protivvrijednost 35.000,00 ASCH, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 1995. godine do isplate, tako što će se ona za period od 30. maja 1995. godine računati na iznose glavnice pretvorene u valutu DM, po stopi po kojoj su komercijalne banke obračunavale kamatu na štedne uloge po viđenju na dan nastanka obaveze, a od 19. maja 2001. godine po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.675,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužiteljev zahtjev za naknadu kamate na dosuđeni dio glavnog duga u visini od 12 % za period od 30. maja 1995. godine do 30. juna 1995. godine preko dosuđenog dijela kamate je odbijen. Također je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati ugovorenu kamatu od 12% na dio isplaćenog duga od 70.000,00 ASCH, odnosno protivvrijednost 10.000,00 KM, počev od 3. jula 1995. godine do 3. avgusta 1995. godine, a od 4. avgusta 1995. godine pa do konačne isplate zakonsku zateznu kamatu, te da mu isplati ugovorenu kamatu od 12% na dio isplaćenog duga od 35.000,00 ASCH, odnosno protivvrijednost 5.000,00 KM počev od 30. maja 1995. godine do 30. juna 1995. godine, a od 1. jula 1995. godine do konačne isplate zakonsku zateznu kamatu. Utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa neosnovan.

4. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 024537 09 Gž od 20. januara 2010. godine djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.850,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. maja 2009. godine do isplate, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.675,00 KM, a tužitelj je obavezan da apelantu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 772,20 KM, dok je u ostalom osporenom dosuđujućem dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je neprihvatljiv apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku na priznanici od 30. maja 1995. godine budući da je to strana isprava koja treba biti prevedena u smislu odredbe člana 134. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da je odlučne činjenice vezane za osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva prvostepeni sud utvrdio na osnovu iskaza tužitelja i svjedoka Steve Mitrovića i na njima zasnovao svoju odluku. Okružni sud je naveo da je tačno da se prvostepeni sud u presudi poziva i na navedenu priznanicu iz razloga što tužitelj i svjedok tvrde da je tužitelj pozajmio apelantu 30. maja 1995. godine i 30. jula 1995. godine iznos od po 70.000 austrijskih šilinga s tim što je svjedoku poznato da je apelant dizao novac u banci u njegovom prisustvu, te misli da se radi o Raiffeisen banci. Istaknuto je da je, na uplatnici sa datumom 30. maj 1995. godine, iznos od 70.000 austrijskih šilinga upućen apelantu putem navedene banke. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, kako je nesporno da su stranke u to vrijeme radile u Austriji, a apelantu je pozajmljeni novac trebalo da otvori autobusku liniju Bregez-Banjaluka, pravilan zaključak prvostepenog suda da se radi o austrijskim šilinzima. Prema tome, po ocjeni Okružnog suda, navedena priznanica, iskaz tužitelja i svjedoka se u svemu podudaraju i tačno se zna koliko je novca upućeno apelantu i kada, a njen sadržaj potvrđen je iskazima tužitelja i apelanta.

6. U pogledu povraćaja u pređašnje stanje, Okružni sud je naveo da je primjenom odredbe člana 328. ZPP prvostepeni sud dozvolio povraćaj u pređašnje stanje, jer na propušteno ročište tužitelj nije pristupio iz opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti.

7. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 71 0 P 024537 10 Rev od 17. avgusta 2010. godine odbacio kao nedozvoljenu.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ističe da je priznanica na osnovu koje je sud donio presudu strana isprava, te da je, u skladu sa odredbama člana 133. ZPP, morala biti ovjerena, a u skladu sa članom 134. ZPP, uz nju je morao biti podnesen ovjeren prevod. Navodi i da je sud ocijenio iskaz tužitelja i njegovog rođenog brata kao iskaze nepristrasnih svjedoka. Također, smatra da je sud proizvoljno usvojio zahtjev tužitelja za povraćaj u pređašnje stanje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom broj AP 1098/10 od 15. juna 2010. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 024537 09 Gž od 20. januara 2010. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 024537 10 Rev od 17. avgusta 2010. godine revizija odbačena kao nedozvoljena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 024537 09 Gž od 20. januara 2010. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Okružnog suda uručena apelantu 26. februara 2010. godine, a apelacija podnesena 25. marta 2010. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.

11. Dalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4161/10 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio