Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4163/10 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4163/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4163/10, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 002012 10 Gž od 26. avgusta 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 002012 09 Mal od 10. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa punomoćnica Alma Smajić, diplomirana pravnica iz Sektora za pravne poslove, podnio je 21. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 002012 10 Gž od 26. avgusta 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Mal 002012 09 Mal od 10. marta 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Mal 002012 09 Mal od 10. marta 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Mal 002012 10 Gž od 26. avgusta 2010. godine, obavezan je Miroslav Đukić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime duga za utrošenu vodu zaključno sa 21. decembrom 2007. godine isplati iznos od 25,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. oktobra 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 240,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da apelant neosnovano navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe člana 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da „protivno članu 388. ZOO odvojeno tretira zastarjelost potraživanja“, te „ne tretira jedinstveni vremenski kontinuitet izvršnog i parničnog postupka“.
4. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju prijedlogom za izvršenje prekinuto zastarijevanje potraživanja ali samo za ona potraživanja koja su do momenta pokretanja postupka dospjela (iznos od 559,20 KM za period od 1. januara 2004. godine do 30. novembra 2006. godine), te koja su bila obuhvaćena prijedlogom za izvršenje. Apelacioni sud je naveo da su istaknutim prigovorom zastare tuženog primjenom odredbe člana 388. ZOO zastarjela potraživanja zaključno sa 30. septembrom 2006. godine kao najbližem datumu, te je od iznosa od 534,08 KM navedenog u prijedlogu za izvršenje zastario dug za utrošenu vodu u iznosu od 534,08 KM, a za naplatu je ostalo 25,12 KM.
5. Po mišljenju Apelacionog suda, iako je preuređena tužba proistekla iz izvršnog postupka, ne može se smatrati da je prvim podneskom (prijedlogom za izvršenje) prekinut tok zastarijevanja za sva, pa i za buduća potraživanja koja prvobitno nisu bila obuhvaćena prijedlogom. Za potraživanja u iznosu od 670,88 KM, na koji iznos je apelant konačno opredijelio svoj tužbeni zahtjev (proširen je tužbeni zahtjev za vremenski period od 30. novembra 2006. do 31. decembra 2007. godine, odnosno izraženo u novcu, razlika od 670,88 i 559,20 KM je 111, 68 KM), nije bilo prekida zastarjelosti sve do momenta podnošenja preinačenog tužbenog zahtjeva, odnosno do 15. jula 2009. godine. Prema tome, po mišljenju Apelacionog suda, jednogodišnji rok zastarjelosti za ta potraživanja se ima i računati od datuma preinačenja tužbenog zahtjeva zbog čega su, u smislu odredbe člana 388. ZOO, navedena potraživanja zastarjela.
6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da je predmetni postupak proizašao iz izvršnog postupka na osnovu prijedloga za izvršenje, te da Apelacioni sud proizvoljno tretira prekid zastarijevanja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić